Overlay
ćakula

Uče nas šta ne smijemo misliti, koga moramo voljeti, to je uzrok niza problema: S Tanjom Mravak popričali smo o hit predstavi i onome o čemu moramo razgovarati

Piše Tea Sumić Miletić
Foto Ante Čizmić/ Cropix
17. listopada 2021. - 12:28

Puno je razloga zašto smo Tanju Mravak ugostili u ovoj Ćakuli, a povod je nešto što nas jako veseli. Majstorica kratkih priča, koje smo zavoljeli na Pričiginu i kroz zbirke "Moramo razgovarati" i "Naša žena", jednu je svoju priču pretočila u predstavu. Djelo koje je pod naslovom "Jel' tako, Zorane?" realiziralo Kazalište Moruzgva u koprodukciji s Kazalištem Marina Držića u fokusu ima međuljudske odnose, a kako je došlo do Tanjinog tranzita u kazališne vode i kakvi sve međuljudski odnosi nju fasciniraju kao sudionika i promatrača svestrana nam je književnica, pripovjedačica i edukacijska rehabilitatorica ispričala dotičući se nekih tema o kojima, da je parafraziramo, uistinu moramo razgovarati.

Ispričajte nam, za početak, malo više o predstavi. Kako je došlo do toga i je li vam bilo neobično, nakon dviju knjiga kratkih priča, napisati predložak za predstavu?
- Priču "Jel' tako, Zorane?" sam napisala po narudžbi Eciji Ojdanić, za vrijeme lockdowna, a nakon toga je došla adaptacija u suradnji s Tamarom Damjanović. Pisanje je potrajalo jer mi je u koroni nedostajalo koncentracije, oprala me velika tjeskoba, nisam mogla bit kreativna. To mi je bilo novo iskustvo, jer kad pišem, pišem suptilno da čitatelj sam dobije nekakve dojmove, a ovdje je to trebalo biti jače, da se glumac ima za što uhvatit. Nisam odlazila na probe, shvatila sam da mi je to novi medij, oni su u Kazalištu Moruzgva u velikoj mjeri napravili posao, glumci su ponešto dodali, dodala je i redateljica, i u tome dodanome bilo je tako dobrih rečenica koje su se tako dobro uklapale u likove da sam sama sebi rekla "Kako se ja ovoga nisam sitila?". Postava je odlična, Vedran Mlikota je izvrstan otac, istaknula bih i Paška Vukasovića koji, iako je naslovni lik u priči, nije bitan lik, i mene je oduševilo što je uspio nevidljivog lika učiniti vidljivim. 

image
Kazalište Moruzgva/Vladimira Spindler


Možete li nam otkriti najosnovnije o radnji priče, da ne pokvarimo užitak gledateljima? Što ste njome željeli poručiti, odnosno, kako se ono običavalo formulirati -  što je pisac htio reći?
- Radnja se vrti oko brata koji napravi nešto zbog čega završi u policijskoj postaji. Njegov čin je snimljen, to završi na društvenim mrežama i sad je pitanje kako se prema tome postaviti. Majka bi ga zaštitila, otac je bijesan, jedna od sestara koja je prošla terapiju i edukacije sad bi sve njih učila kako treba postupiti, a najnestabilnija je. Taj događaj je podloga da se razriješe njihove obiteljske tajne i odnosi, ali to se ne dogodi, kao što se ni u jednoj obitelji nikad ne dogodi. A ono na što ja želim ovom pričom i drugim svojim pričama ukazati su manjak komunikacije i empatije, nedopuštanje izgovaranja svojih emocija i svojih stanja.

U našem društvu postoje okviri toga šta ne smijemo misliti, šta nam treba bit drago, postoji prisila da nam svi članovi obitelji moraju biti dragi... i onda čim postoji zatomljavanje emocija dolazi do iskrivljavanja ponašanja i komunikacije, zamjeranja, zataškavanja i onda sve to zatomljeno izbije na nekim glupostima. Vrlo često kad smo u nemogućnosti da nekome kažemo što stvarno osjećamo postavit ćemo se negativno prema toj osobi pa nam se ništa na njoj ne sviđa, ne sviđaju nam se njeni kolači, ne sviđa nam se kako se oblači, glupa su nam njena dica... a sve jer nismo stvari na vrijeme uspjeli objasniti i razrješiti.

U nas se djeca odgajaju da najprije nauče govoriti, pa tek onda artikulirati. Nauče slovo R pa ih se onda uči šta se ne smije izraziti i osjećati. Ne samo u obitelji, cijeli obrazovni sustav mi se čini manjkav jer nema ozbiljnog odgoja emocija. Zato se događaju velika netolerancija, manjak empatije, nerazumijevanje sebe i drugih. Sve to se provlači kroz moje priče. Ne volim ih pisati deklarativno, nikad nije sve objašnjeno do kraja, ali ljudi se često iznenade kad ih pročitaju, "O, ovako ja govorim",  i kad im ukažeš na problem, velikoj većini bude jasno.

image
Kazalište Moruzgva/Vladimira Spindler


Kroz svoj rad u Centru za autizam sigurno ste imali priliku iz posebnog kuta sagledati sve ovo o čemu govorite...
- Ono što je mene osobno izgradilo kroz taj rad i učenje o autizmu su ozbiljna, a ne samo deklarativna tolerancija i razumijevanje da smo svi zaista drugačiji. Ljudska je neurologija pri tome izrazito važna, recimo razvijenost zrcalnih neurona može utjecati na razinu empatije, i kad sam to uvažila počela sam na drugačiji način razmišljati o svemu tome. Iako i kod takve promjene gledišta postoji opasnost pravdanja nečeg lošeg, zloće i neljudskosti pa treba postaviti granicu. Ja je postavljam na dobroti. Kad se prelazi granica dobrote, tu prestaje moja tolerancija.

Kako biste ljudima koji imaju manje iskustva s osobama s poteškoćama ukazali na najveće pogreške koje rade kad se s njima susretnu, privatno ili profesionalno?
- Kad govorimo o djeci s poteškoćama, pored temeljne empatije treba imati znanje o teškoćama, o tome zašto su nastale. Često me pitaju kakvi su autisti. Isti ka svi drugi! Znaju bit gnjavatori, dobri ljudi, mustrice, imaju osobnosti kao i svi drugi ljudi. Kad govorimo o inkluziji, mnogi su rezervirani, prvenstveno zbog neznanja i straha, dok se drugi prema osobama s poteškoćama postavljaju infantilno, a neki rade sve umjesto njih pa dolazi do naučene bespomoćnosti i tako se od djece s poteškoćama naprave djeca s još većim poteškoćama.

Čini mi se da se na taj način prema osobama s poteškoćama odnose i država i sustav. Imat ćemo raznorazne udruge za osobe s poteškoćama, a samo jednu ili dvije firme koje će ih zaposliti. Zapošljavanje je izrazito bitno za njihovo samopouzdanje i razvoj, kad ostvariš potencijale, sretniji si. Nama je kao društvu potrebno ozbiljno razmišljanje o zapošljavanju takvih osoba. Kad to budemo imali, imat ćemo bolji obrazovni sustav. Novac koji se daje za invalidnine bolje bi bilo uložiti u stvaranje smislenijeg života za osobe s poteškoćama, da im se omogući da odu na posao, uklope se u tu sredinu. Tako ćemo ujedno i ljude iz njihove okoline naučiti inkluziji, učinkovitije nego plakatima i kampanjama. Jedino bivanje s njima će probiti barijeru hendikepa i dovesti do toga da se dožive njihove sposobnosti, vrline i mane. Odnos prema osobama s poteškoćama najjasnije reflektira stanje u društvu. Skandinavci imaju izreku "Dok nam nije svima dobro, nikome nije dobro" i oni tako žive.

image
Ante Čizmić/ Cropix


Da se kojim slučajem, nakon niza godina rada s djecom s poteškoćama, kao na početku svoje akademske karijere nađete na mjestu učiteljice razredne nastave, biste li modificirali svoje nastavne metode?
- Nakon iskustva u osnovnoj školi i u Centru za autizam mogu primijetiti da je dvije stvari izrazito važno uključiti u rad. Prva je individualizacija, jer dokle god možemo, trebamo prilagoditi nastavu, ne samo djeci s poteškoćama, nego svima, a drugo su metode koje se primjenjuju kad je u razredu dijete s poteškoćama. U takvom se slučaju prilagođava kompletna metodologija, a pokazalo se da tada i ostali učenici bolje uče. Voljela bih napomenuti kako inkluziju ne treba shvatiti kao "ubacivanje" u razred nego kao međusobnu implemetaciju, jer prema drugome se trebamo ponašati osjećajući kakav on jest. 

Ali za to su potrebni puno veća podrška sustava, kako kadrovska tako i veća umreženost ustanova, a potreban je i odgoj, kako djece, kojoj izuzetno koristi odrastanje u okolini punoj različitosti, tako i njihovih roditelja koji nerijetko pružaju otpor prema uključenju djeteta s poteškoćama u razred, ali i odgoj cijele okoline. Rekla bih da se neke stvari ipak mijenjaju, jer vidim razliku u odnosu na vrijeme otprije dvadesetak godina. Često vodim svoje đake na tržnicu i u trgovine i tamo gdje bi nam prije rekli "Ajde pusti ih preko reda", sad znaju da ih se mora ostaviti da čekaju u redu kao i svi ostali.

Je li vam jako stresno sve to skupa, radu u Centru, pisanje, festivali...? Kako se opuštate, u čemu nalazite odušak?
- Shvatila sam da to što me opušta ne smije biti u fiksnim terminima i treba varirati jer mi stvari s vremenom dosade, postanu mi obaveza i više me ne opuštaju. Evo, recimo, volim se bavit vrtlarstvom, ali kad dođe sezona radova u vrtu pa baš nešto moram obaviti jer će past kiša onda mi i to postane stres. Ranije sam svaki vikend planinarila dok nisam shvatila da nemam vikenda koji mogu provest ležeći na kauču. Nekad mi triba to ležanje na kauču! 

Pa ako pišem, onda nemam vrimena za privatan život. Pitanje je balansa. A prošlo je bome godina dok sam ja taj balans pronašla i sad sam manje više usmjerena na to da ga održim (smijeh). U stvari je mene moja doktorica upozorila na to, jer sam joj svako malo dolazila s nekim tegobama, zamolila me da joj opišem svoj tjedan i kad je vidjela sve te termine rekla mi je "Nešto ćeš morat prekrižit". I stvarno je u pravu. Van obaveza, posla i festivala hoću da mi je sve bez termina. Ali ne volim kliznit ni u lijenost.

image
Ante Čizmić/ Cropix


Jasno, najvažnije je imati balans.
- Ma nemam ga još, vjerojatno neću nikad! (smijeh) Ja ne bi volila da sam mudra i zrela, volila bi da još ne znam sve i da imam ispred sebe još za naučit. Bude mi drago kad napravim neku grešku, dozvolim sebi momente pada i manjka pameti (smijeh). I sve više vremena posvećujem ljubavi i prijateljima, to mi raste u životu. Počela sam odbijat, nekoć mi se činilo ako odbijem neki angažman da će mi to usporiti rast, ali samo je povećalo pritisak i ja sam se u jednom trenutku osjetila zarobljena u vlastiti rast i rekla ovo ne vodi nikud. Niti ću ja bit bolji čovik, nit profesionalac, samo ću se iscrpljivat. Vjerujem da sad radim bolje i kvalitetnije i ako bih mogla nešto poručit vašim čitateljima (smijeh), prepoznajte znakove tjeskobe i križajte sve termine. Možda vam se u tom trenu čine bitni, ali nisu. Važno se odmorit, mijenjat.

Slušat sebe.
- Tako je. Mi svi znamo prepoznati simptome gripe i probavnih problema, a nitko nas ne nauči simptome lošijeg mentalnog zdravlja. Nitko nas ne uči da su poremećaji prehrane i spavanja znakovi da treba malo odmoriti i posvetiti se sebi. Prođemo cijelo obrazovanje a da ne znamo šta nam se događa u glavi, niti znamo to kod svojih bližnjih prepoznat.

Kad spominjete odbijanje, moram vas pitati je li to razlog zašto niste bili na Pričiginu.
- Da, s jedne je strane došlo do zasićenja, a s druge mi je bio veliki stres pripremati se za to, usklađivati obaveze i ja bih obično nakon Pričigina najradije bila isti tren otišla kući. Odlučila sam da je bolje da budem koju godinu bez toga, a to je dobro i za manifestaciju, da dolaze neki drugi ljudi, da se promijene teme, da se promijeni diskurs priča. Kad se stalno vrte ista imena, to više nije festival pripovijedanja nego festival tih imena. Koliko god da sam zahvalna Pričiginu što je doprinio mojoj vidljivosti, donio mi je i stresu i manjak slobodnog vremena pa sam bila lošija sam i sebi i drugima. Ne kažem da neću više sudjelovat na Pričiginu, ali učinilo mi se da je vrijeme da se povučem.

image

 
Ante Čizmić/ Cropix


I tako ste se povukli, napravili ste predstavu, a što sad slijedi? Imate li nove planove ili je iskustvo s kazalištem bilo dovoljno intrigantno?
- Kazalište mi je vrlo intrigantno jer mogu gledati kako ti neki ljudi koji ja zamišljam, koji se meni igraju po glavi, ožive na pozornici. Izvrsno mi je to. I to ima taj neki moment moje unutarnje radosti koju mi je teško verbalizirat. Voljela bih sad kad sam počela učiti kako se to radi napraviti još nešto slično. Ali također imam ideju za nekakav niz kratkih priča baziranih na mom profesionalnom iskustvu, ne znam još točno kako i šta, tek ću naći pravi način. Život oko osoba s teškoćama ne zanima me samo profesionalno, nego s godinama i osobno. Teško mi je o tome pisati jer se bojim da ću iskoristiti nečiju nevolju, a s druge stane mi se čini da bih tako možda mogla doprinijeti razumijevanju. Nadam se da ću uspjeti iznaći način. Pa bih to možda mogla u dogledno vrijeme, kad se riješim ovih obaveza koje imam (smijeh). Priuštiti sebi jedan dodatan stres i uklopiti ga u svoj balans. 

Pratite Stil i na Instagramu!

28. listopad 2021 08:49