Overlay
A visitor looks at ”Capa in Color” exhibition at the International Center of Photography in New York, January 30, 2014. Capa in Color is the first full assessment of color photographs by fames US photographer Robert Capa and will run from January 31 to May 4, 2014. ”MANDATORY MENTION OF THE ARTIST UPON PUBLICATION” AFP PHOTO/Emmanuel Dunand (Photo by EMMANUEL DUNAND/AFP)
nevjerojatna sudbina

Slavni fotograf Robert Capa imao je svoju tajnu žensku polovicu: umrla je u španjolskom građanskom ratu, no u zadnje vrijeme postaje sve slavnija

Piše Davor Krile
Foto Emmanuel Dunand
7. travnja 2021. - 20:15

Britanski alternativni indie pop kvartet „Alt-J“ snimio je prije 8 godina pjesmu s fascinantnom pozadinskom pričom. Numera nosi jedno i relativno malo poznato ime Taro, no zapravo svjedoči o životu i smrti dvoje ljubavnika. Činjenica da je pojam u svijetu ratne fotografije, slavni Robert Capa, zapravo bio janusovska figura s muškim i ženskim licem, ostala je do danas prilično čvrsto obavijena maglama patrijarhata. No, magla se nakon dugih desetljeća ipak polako rasplinjava.

Taro je bilo izmišljeno prezime Gerte Pohorylle, prve ratne fotoreporterke i ujedno prve žene koja je za objektivom umrla na bojnom polju. Njemačka Židovka i gorljiva antinacistkinja povezana sa socijalističkim pokretima i idejama bila je 1933. godine, u svojoj 23., s cijelom obitelji prisiljena napustiti rodni Stuttgart. Njezina su braća otišla u Englesku, roditelji u cionističke izbe u Palestinu, a ona se slučajno našla u Parizu. U francuskoj prijestolnici dogodio se susret koji će ući u anale svjetlopisa 20. stoljeća, a nešto kasnije i u brojne romantične romane, filmove i žurnale.

Gerta na obalama Seine upoznaje markantnog Erna Friedmanna, fotografa, antifašista i prognanoga mađarskog Židova kojega zbog puti često nazivaju Ciganinom. Dijeleći umjetničku strast prema kameri, ali i politička nagnuća prema pravdi i istini, zaljubljuju se i odlučuju ostati zajedno. Ženski dio dvojca ubrzo patentira ideju koju bismo danas nazvali vrhunskim PR-om: par odlazi u francusku fotoagenciju tvrdeći da je otkrio Roberta Capu, bogatog američkog fotografa s velikim potencijalom. U stvarnosti taj američki fotograf ne postoji: riječ je o dosjetki koja im omogućuje da skuplje prodaju svoje radove. Tako se, gotovo iz puke zabave, rodilo ime jednoga od ključnih protagonista u povijesti svjetske fotografije.

U početku njih dvoje prate zbivanja vezana za dolazak Narodne fronte na vlast u Francuskoj. Ubrzo u Španjolskoj izbija građanski rat i tandem se pod brendom „Capa“ seli na bojišta i počinje profesionalni put ka zvijezdama. Najprije zajedno slijede republikanske trupe u ratnim pohodima po Cordobi i Aragoniji, a potom i opsadu Madrida. Prve radove objavljuju u švicarskom Zürcher Illustrierte i francuskom slikovnom magazinu Vu. I njezine i njegove tadašnje fotke potpisane su zajedničkim imenom Roberta Cape, no danas ih povjesničari pokušavaju razlikovati po stilu i po formatima: Taro je navodno primarno koristila aparat Rollei s kvadratnim kadrom, dok je Capa (Friedmann) izrađivao pravokutne slike koristeći Contax ili Leicu.

Gerda Taro, radeći i ratujući, bori se paralelno i za vlastitu emancipaciju. Odbija Capinu ponudu braka te se povezuje s krugom antifašističkih intelektualaca oko Ernesta Hemingwaya i Georgea Orwella koji dragovoljno volontiraju na strani Republike. Ce Soir, francuski komunistički list, potpisao ju je prvi kao samostalnu autoricu na svojim stranicama. Ime Gerta ubrzo mijenja u Gerda te nastoji komercijalizirati svoje radove pod oznakom Photo Taro. Magazini Life, Illustrated London News i Volks-Illustrierte (izdanje Arbeiter-Illustrierte-Zeitunga u progonstvu) samo su neke od publikacija kojima je prodavala vlastite foto-zapise. Istodobno, i njezin voljeni Erno, danas upamćen kao Robert Capa, također ubire svjetsku slavu.

Oko njegove najpoznatije fotografije „Pogibija vojnika", gdje je uspio uloviti trenutak u kojemu metak u trku pogađa republikanskog dobrovoljca, godinama nakon rata vodit će se isprazne polemike je li slika simulirana. Temelj za sumnju je to što ni Capa ni Gerda Taro sebe u ratu nikad nisu doživljavali kao neutralne promatrače, nego kao borce uz bok republikanskim snagama i narodu koji je stao protiv fašista i Francisca Franca. U njihovim je očima puno manje bilo važno svjetlo ili kompozicija, a puno presudnije dokumentirati rat iz perspektive prosječnog borca. Robert Capa je to ukratko definirao svojim čuvenim geslom: "Ako vaše ratne fotografije nisu dovoljno dobre, onda niste bili dovoljno blizu."

Snimajući reportažu o povlačenju republikanske vojske nakon bitke kod Brunete, Gerda Taro je u srpnju 1937. skočila na rub automobila generala Waltera, bivšega sovjetskog časnika Karola Wacława Świerczewskog,u kojemu su ležali ranjeni vojnici. U zao čas, republikanski tenk se, vozeći unatrag, zabio u bok vozila, nanijevši fotoreporterki kritične ozljede, od kojih je sljedeći dan umrla. Okolnosti njezine smrti naknadno je propitivao britanski novinar Robin Stummer u časopisu New Statesman, te je citirao Willyja Brandta , kasnijeg zapadnonjemačkog kancelara i bliskog prijatelja Gerde Taro tijekom španjolskoga građanskog rata.

Brandt je smatrao da je ona zapravo umrla kao ciljana žrtva staljinističke čistke komunista i socijalista koji nisu bili u dosluhu s Moskvom, no takve tvrdnje ni tada ni naknadno nisu ničim dokazane. S najvišim je počastima pokopana u Parizu, na groblju Père Lachaise, a od slavnog kipara Alberta Giacomettija naručen je spomenik za njezin grob. Sprovod Gerde Taro okupio je više od deset tisuća građana te je prerastao u pravi masovni prosvjed protiv fašizma, koji su govorima dodatno uveličali pjesnici Pablo Neruda i Louis Aragon.

image
Hungarian-born US war photographer Robert Capa’s press card made in Barcelona in 1939 is displayed at the exhibition "the Mexican suitcase" in July 4, 2011 during the 42nd annual Rencontres d'Arles photography festival in Arles, southern France. The legendary "Mexican suitcase" containing Capa’s Spanish Civil War 4.500 negatives made between 1936 and 1939 by Capa, his wife Gerda Taro and Chim (David Seymour), considered lost in France in 1940 and found in Mexico in the early 1990s, is exhibited in Arles for the first time in Europe, until September 18 at the Musee departemental de l'Arles antique. AFP PHOTO/GERARD JULIEN (Photo by GERARD JULIEN/AFP)
Gerard Julien

Nakon smrti svoje suputnice Robert Capa nastavit će opsesivno obilaziti bojišta, dokumentirajući iz prve ruke Drugi svjetski rat u Engleskoj, Italiji i Sjevernoj Africi. Bit će jedini fotograf koji će zajedno s vojnicima svjedočiti drami Dana D i savezničkog iskrcavanja na plaže u Normandiji. Poslije invazije na Normandiju, u ožujku 1945. skočio je s američkim padobrancima i iza njemačkih neprijateljskih linija kod grada Wesela, a u ljeto iste te godine već je slikao oslobođeni Berlin.

Tamo je otpočeo i ljubavnu vezu sa švedskom hollywoodskom zvijezdom Ingrid Bergman koja je bila na vojničkoj turneji po Europi. Bergmanova je navodno bila spremna ostaviti muža zbog Cape, no njemu se, nakon kratkog posjeta, nikako nije svidio život u Hollywoodu. Poznat je njegov citat o tome iskustvu: „Nikad nisam ugazio u veće govno nego što je Hollywood." A kad vam to kaže čovjek koji je prošao sve svjetske ratne klaonice, morate mu vjerovati.  

Capa je ubrzo zajedno s kolegama i prijateljima Henrijem Cartier-Bressonom, Davidom Saymourom i Georgeom Rodgerom ostvario svoj veliki san i osnovao jednu od najpoznatijih svjetskih fotoagencija - Magnum. Iz neposredne blizine potom je snimao još dva rata: prvi arapsko-izraelski rat nakon osnivanja države Izrael 1948.,  te francuski rat u Indokini (1946. - 1954.). Priča se da je Capa ranije pomno birao za koji rat vrijedi riskirati život, a za koji ne.

Navodno nije baš želio ići u Indokinu, ali je naposljetku ipak otišao zbog krize s novcem, jer je bio strastveni kockar i pokeraš. Poginuo je 25. svibnja 1954. godine, prateći francusku jedinicu u akciji protiv komunističkih trupa Ho Ši Mina. Skrenuo je previše sa staze u rižinom polju i nagazio na minu: kažu da je mrtav u lijevoj ruci još uvijek stiskao kameru.

Kratkim i pustolovnim životom Gerde Taro i Roberta Cape u zadnjih se deset godina bavi na desetke djela. Roman „Čekanje Roberta Cape“ Susane Fortes fikcionalni je prikaz života ljubavnog para. U dokumentarnom filmu „Robert Capa: U ljubavi i ratu“ Anne Makepeace glas Capi posudio je hrvatski glumac Goran Višnjić. Dokumentarni film „Meksički kofer“ iz 2011. govori o koferu od 4500 izgubljenih negativa koje su Taro, Capa i David Seymour sačuvali tijekom španjolskoga građanskog rata i koji su naknadno predani Međunarodnom centru fotografije u New Yorku. Scenska predstava „Pucanje svjetlošću“, producirana od kazališne kuće Idle Motion, temelji se donekle na istom ovom filmu. Za mnoga djela iz ove zbirke utvrđeno je da su krivo pripisivana Robertu Capi, te da je time drastično umanjen doprinos Gerde Taro ratnoj fotografiji. Opisujući razliku u  ženskom stilu u odnosu na muški stil Cape, kustosica Kristen Lubben rekla je kako su njezine slike puno bolje postavljene i bolje koriste kutove kamere. Capa se, umjesto kompozicijom, puno više bavio pokretima.

Stuttgart je 2014. godine trg na raskrižju Hohenheimera, Danneckera i Alexander Strasse preiimenovao u Gerda-Taro-Platz. Na njemu je već izdaleka uočljivo devet čeličnih ploča s izrezanim slovima njezina imena. Gerda Taro je 2017. postala i glavnom junakinjom romana "Djevojka s Leicom" Helene Janeczek .

Gradsko vijeće Madrida iste je godine odlučilo u centru grada jednu ulicu nazvati Calle Gerda Taro, a  Pariz je učinio isto 2019., s novom Rue Gerda Taro u 13. arondismanu. Leipzig je 2018. novu gimnaziju za 1200 učenika također odlučio nazvati po Gerdi Taro: u jednoj školskoj prostoriji je u stalnom postavu izložba njezinih ratnih fotografija.

26. travanj 2021 10:12