Overlay
15790618
silom domaćica

Slatki život Ede (Majke): Meni kruv ne treba, dobri su mi i kolači! Protrnula sam od izgleda da će mi kuću pretvoriti u pekarsko-jogurtni OPG...

Piše Eda Vujević
14. siječnja 2021. - 14:26

Nije da se hvalim, ali posljednjih par tjedana provela sam slasno, a smiješe mi se izgledi da će mi se život i nastaviti u slatkom tonu. Pritom ne mislim samo na činjenicu što sam bila na godišnjem odmoru te se sveudilj odavala neradu i općem javašluku, nego mi je obiteljska klima postala doslovno cukrena. Majkemi mile, život mi se osladio...

Vidi, pred sami Badnji dan, Zakoniti je, crno na bijelo, dobio medicinski dokaz da ima višak šećera u krvi. O toj pojavi je donedavno znao koliko i ja – ništa. Doduše, znao je da njegov mlađi brat ima neku vrstu dijabetesa s kojom se već godinama solidno nosi, što Zakonitog uopće nije sprječavalo da ga od milja zove Slatki brat u tuđini, aludirajući na to što dijabetični brat živi u inozemstvu, u jednoj od europskih zemalja razvijene demokracije. Dakle, gledano iz hrvatske perspektive, u dalekoj i nedostižnoj tuđini. E sad je i Zakoniti postao Bata Šećerbej što mu baš i nije najbolje sjelo.

- Zar on kusa čokoladu i kolače? – upitao je zapanjeno Jedinac na vijest o višku cukra u roditeljskom krvotoku.

- Ma šta ti je – rekla sam – Pa znaš da on više od štrudela od jabuka i pokoje palačinke nikad nije ni okusio ništa slatko!

I stvarno, moj slatki muž zaobilazi slatkiše otkako je svijeta i vijeka. Pritom, to niti puši, niti pije. Međutim, njegov kapitalni zločin, barem u svjetlu novonastale šećerne krize je – kruv! To kruv jede i s manistrom, s njokima, s krumpirima, s purom, za predjelo, jelo, za desert. Kruv se jede za doručak, ručak, za večeru, za užinu i za ‘nako, iz čista mira. Meni, recimo, kruv uopće nije napet. Ali keksići, čajni kolutići, sladoled... O tom bi se dalo pričati. Kad se tome doda i moja umjerena sklonost vinu, neumjerena sklonost cigaretama i večernjim grickalicama, ispada da je šećernu bolest u mojoj kući dobila skroz kriva osoba. A opet, šta bi rekla Lepa Smoje, nekako je bolje da je bolešljiv on nego ja. Mislim, kako bi se on, bidan, znao nositi s mojim boleštinama, pa i s pretjeranom slasti i, bože prosti, slatkorječivosti?

- Kaže doktorica da moram smršaviti – tužno je rekao čovjek koji u životu nikad nije bio čak ni debeljuškast.

- Ti da moraš smršaviti?! A taman si nadoša na čovika! – iskreno sam kazala referirajući se na notornu činjenicu da je do prije desetak godina Zakoniti stvarno bio kost i koža, ko gladno dijete iz Afrike i da su me ljudi sumnjičavo gledali kao da sam ja odgovorna što se njega spiza ne ‘vata.

- I da moram količinu kruva svesti na tri fete dnevno – nastavio je, niti ne čuvši moju relativno nekorektnu primjedbu - Tri fete! Moš’ me i ubiti...

Nisam ga ubila, naravski. Blagdani su protekli vedro i veselo, ponajviše zbog posjete Prijestolonasljednika koji je došao u pratnji roditelja, uparađen ko za inauguraciju. Međutim, gledati Zakonitog kako njupa bakalar ili arambašiće pokušavajući fetu kruva rastegnuti na cijeli ručak bilo je pomalo uznemirujuće.

Kupio je neki strojček koji brzinski mjeri šećer, pa se triput dnevno bocne u prst i onda taj strojček, pijučući, oglasi rezultat.

- Šta to pipi? – pitao je Princ kad se dida bocnuo i aktivirao strojček.

- Pipi ova spravica – rekla mu je mama, naša Nevistica.

- A bogme i dida bi pijuka da ga nije sram – rekao je Zakoniti. – I pijukao i jaukao, ali štaš’...

Mali ga je gledao s razumijevanjem svojstvenome djetetu od niti dvije i pol godine. Nula bodova! Onda je dida zbilja zajaukao kad je vidio rezultat.

- Deset zarez devet! – zakukao je – Deset zarez devet! Pa oklen sad deset zarez devet?! A jednu jedincatu feticu kruva sam pojeo...

- Zašto dida viče? – pitao je Prijestolonasljednik.

-To se dida igra – rekla sam mu ja – To on glumi da viče. Nije to zapravo, znaš?

Mali me je pogledao istim pogledom, a i Jedinac se malo kao uznemirio. Štaš’, nije navikao da mu ćaća bude sladak. Naviknut je više na, ajmo reći, dolče-garbo očinsku figuru pa će mu garant za prelazak na dolče vita modus operandi trebati bokte pita koliko vremena.

-Trebaš mu svako jutro izgratati jabuku i posuti je cimetom – rekla je tijekom telefonskih konzultacija Kraljica Majka koja, voljom ministra Božinovića i ekipe, zbog radi korone nije iz susjedne županije smjela doći proslaviti Božić kod nas – To sam ja pokojnome tati radila kad mu se ono, sjećaš se, digao šećer.

- Majko, gratala si jabuku zato što tata nije imao zube i imao je preko 80 godina – rekla sam. – Baš ću mu gratati jabuku, šta je tebi? Nije invalid...

- Nije, fala bogu – rekla je ona – A isto mu ti izgrataj jabuku. To je prijeki lijek za cukar.

- Kad dobijem i paradentozu i izgubim sve zube, mogla bi ti žvakat umjesto mene, a? - rekao je Zakoniti kad sam mu prenijela puničin savjet.

Onda se povukao u drugu sobu i zadubio se na internet. Onda sam čula kako pijuče... Pardon, jauče. Da đubrad đubretarska, pekarsko-trgovačka, da koji je to način, da kako varaju jadni svijet... Ukratko, evo njegovih zaključaka: Najgori je takozvani raženi kruv kojeg reklamiraju kao najzdravijeg jerbo taj kruv ima najviše aditiva, a aditivi su sve odreda goli cukar. Jogurt... Jogurt je hidrogenska šećerna bomba, a reklamira se kao tobože dijetna hrana.

- Ma gledaj ovo – pokaže mi on komad papira gdje je već sastavio formule za izračun – U onom jednom sićiću jogurta je, kad sve preračunaš, ukupno devet kocaka cukra.

- Ma daj? – zinula sam – Nemoguće!

- U tom jednom jedinom sićiću od pola litre je, draga moja, jednako šećera kao u čokoladi – ustrajao je – Devet kocaka! Ubuduće ću sam sebi praviti jogurt. Nema druge!

- A kruv? – protrnula sam od izgleda da će mi kuću pretvoriti u obiteljski pekarsko-jogurtni OPG.

- Kruv zasad izbjegavam pod mus – rekao je – Ali nije ni to isključeno! Uostalom, ne bi ni tebi škodilo da jedeš domaći, pravi kruv.

- Fala ti lijepo – rekla sam – Meni kruv ne treba! Meni su dobri i kolači!

15. svibanj 2021 20:57