Overlay
umjesto čestitke

Poljičanka Mare Žuljević tri je Turčina sasjekla kosirom! Di smo danas, Žuljevićke? Jednako radimo, ali ne za istu plaću, još im peglamo i košulje...

Piše Silvana Uzinić
Foto Shutterstock
8. ožujka 2022. - 12:01

Ja bi svome Ivanu košulje peglala i to s ljubavlju, kontrirala mi je jedna davna studentska prijateljica u raspravi o neravnopravnosti žena. Ismijala sam je jer ja sam se, zaključili ste, gorljivo zalagala za pravednu podjelu kućnih poslova. Ma neka pegla sam sebi i pjeva do mile volje!

Nismo se po završetku faksa viđale, ne znam što je s njom kasnije bilo, ali čula sam da se udala baš za Ivana pa sam je nekad znala zamišljati kako mu pegla košulje i cvrkuće Kokolo, Kololo moj... Možda te se ne bih više nikad sjetila da baš ovih dana kuću nisam redila...

Navodno je Salvador Dali rekao: "Kad neka žena kupuje mušku košulju, onda je zaljubljena. Kad je pegla, onda je udata. Ako pri tome i pjeva, onda je i prvo i drugo.”

Ipak, sumnjam da se išta može peglati pjevajući. To mi je na vrhu ljestvice dosadnih poslova pa sam ih svela na minimum. Nikad mi nije palo na pamet peglati muževe košulje osim ako me fino ne zamoli, što je rijetkost. I uopće me se ne tiče ona stara izreka da žena muža nosi na licu, a muž ženu na košulji, koju mi je, kao i mnogim mojim vršnjakinjama, rekla mater. Ona izreka da žena drži tri kantuna od kuće još mi je idiotskija. Kad bi mi tu mudroliju rekla neka iz moje ženske loze, zamišljala bih je kao iznurenu nesretnicu koja se u špagi protegla od kupaone do ulaznih vrata s drškom metle od par metara.

- Ako sad bubam cijele dane i noći zato da bi sutra držala tri kantuna kuće, onda sve k vragu – reče jedna u onoj raspravi s početka.

- Ali to shvatiš kao metaforu i obrneš.

- Kakvu metaforu?

- Žena je zapovjednik i mozak, feldmaršal u kući. Ona je zauzela tri kote, ali kod odlučivanja. On je ima bespogovorno slušat, osim kad je možda motor od auta u pitanju. Ona naređuje, a on izvršava...

- Vidi ti nje – rekoše prijateljice uglas.

Sigurna sam da je i one najgorljivije među nama sustigla sudbina obične kućne čistačice koja se na tjednoj bazi podruži s četkanjem zahodske školjke. Ako uz to i odlučuje o svemu, e jadna joj majka.

Upoznala sam divne i prepametne žene koje satima mogu pričati o sredstvima za skidanje plijesni ili, ne znam, o neabrazivnim pjenama koje čuvaju emajl na kadi, a sve se cakli...

- Pa šta onda, svako saznanje nas obogaćuje - sad bi mi rekla ona "sopranistica" s peglom s početka.

- A što i njega malo ne bi obogatio taj mirisni kantun koji, ako ništa drugo, obiluje simbolikom o ravnopravnosti. Jednako smo se školovali, jednako radimo za plaću, on *ere, a ona pere! E pa neće ići!

Kućni poslovi su mi bili odurni još odmalena. Bunila sam se zbog podjele igara, protiv osude djevojčica koje su igrale na franje i tukle se s muškarcima po dvorištu. Odvratna su mi bila i sva ona ograničenja tipa da je neprikladno doći sama kasno doma iz noćnog izlaska, jer ako te vidi susida s prvog i te šeme, do odabira hlača umjesto haljine na maturalnoj večeri. S oduševljenjem sam čula za natpis na jednom kamenu u Poljicima koji glasi "Na ovome je mistu Mare Žuljević tri Turčina sasikla kosirom!" Di smo Žuljevićke? Ima li nas? Jok, nema nas.

Ušemili su nas, drage žene, eto šta je.

I taman kad sam se ponadala da je moja generacija većinom emancipirana i da smo sve te rodno uvjetovane položaje koliko toliko zgulile s kičme, povijest se zaustavila i počela ići u rikverc. Feministkinje su ponovo odiozne, na žalost čak i ženama, dok su djevojčice sustavno podjarmljene novim paketima očekivanja. Budi lijepa, mršava, dražesna, suradljiva, krotkost je ženstvenost, budi majka, supruga, umijesi kruh i kroasane nedjeljom, priredi za Božić suhe kolačiće...

"Nisam feministkinja," najdraža mi je izjava. "A je li, jesi li za to da imaš jednaku plaću kao i tvoj kolega na istom poslu?" "Jesam." "Jesi li za to da imaš pravo na izbor bez obzira radi li se o pobačaju, kontracepciji ili o tome hoćeš li kupiti bundu za svoju lovu?" "Jesam." "E pa što si onda nego feministkinja? U čemu je problem?" "Nekako su agesivne", odgovorila mi je jedna. Zanimljivo da mi je isto reklo i više muškaraca. Ona vjerojatno ne može izaći iz predodžbe o tzv. slabijem spolu, a on se jednostavno boji kao i svaki vlastodržac.

Njemu se ne čudim, jer ne gubi mu se darovana pozicija moći. Mene upravo taj historijat nepravde diže iz gaća. Žene su diskriminirane kroz čitavu povijest ljudskog roda. Svaki napredak u korist ravnopravnosti spolova je krvavo izboren, a nikada dovoljan. Kratkotrajan je i rijedak kao i mir na Zemlji od postanka čovječanstva.

Kad su svi gledali onu tursku seriju o Sulejmanu Veličanstvenom prva stvar koja me odbijala bila je upravo ta ženska ropska pozicija. Ona ljupka Hurem koja se lukavošću izdvojila iz harema govori samo o tome koliko vještina je ženama trebalo da makar mrvicu dostojanstveno prožive vijek. Svaka knjiga i svaki film s likom žene čija radnja je smještenu u prošlost izbace me iz takta. Silovali su nas feudalci, vojske, muževi, danas nam to rade poslodavci i profesori na fakultetima, palilo nas je na lomačama, onemogućavalo nam se školovanje, ponižavalo u znanosti, u sportu, u književnosti, umjetnosti... ma posvuda. Kako je moguće da nakon toliko stoljeća borbe i danas imamo pokrete MeToo i ostale s hashtagovima koji nakon par mjeseci utihnu, a napredak je nula bodova?

Zašto, na primjer, još i danas nogometašice na svjetskom prvenstvu igraju na umjetnoj travi? Zašto je mnogim muškarcima i dalje prijezirno što žene uopće igraju nogomet? Zašto se rugaju ženama s nabildanim mišićima kao nekidan Splićanki Anamariji Medak koja osvaja priznanja u bodybuildingu?

Pišem ovo pod dojmom kičavog Valentinova i nadolazećeg Osmog marta, a u godini iza nas ubijeno je trinaest žena i to iz mržnje.

Dobila je buket ruža i parfem za Valentinovo, izveo ju je na večeru i bio ljubazan sve do treće čaše vina kad ju je ponovo počeo podbadati zbog nekoliko kila viška. Ta večer je bila jedan od onih kratkih intermezza u braku koji od starta nije bio ono što je zamišljala. Ti si moja, rekao joj je već od potpisa na papiru o sklapanju braka. Točno, on ima osjećaj vlasništva nad njom jer on je Sulejman Veličanstveni. Jednog dana dao joj je trisku i to je, na njeno zaprepaštenje, kasnije će se povjeriti drugoj ženi, bila samo prva. Potom je jednog dana zamahnuo kuhinjskim nožem prema njoj. A još tog prijepodneva peglala mu je košulje.

Drage žene, otkačimo kičavo Valentinovo! Pred nama je Međunarodni dan kojim se prisjećamo na demonstracije žena zaposlenih u tekstilnoj industriji 8. ožujka 1857. u New Yorku. Tražile su bolje uvjete rada i veće plaće. Nešto vam je poznato, a? Danas su u Hrvatskoj na ulici radnice Orljave, a već smo zaboravili one iz Kamenskog, Uzora, Cetinke... Znate što, radna mjesta imaju još samo u onim tekstilnim firmama koje šiju uniforme. Dakle, košulje za vojnike. Sumnjam da pjevaju dok štepaju. Kako ono bješe, sjedila sam za mašinom, šila sam, pitali me oficiri čija sam...

08. prosinac 2022 16:22