Overlay
Maja Klarić
putopjesnikinja

Maja ima kombi koji ostvaruje snove: pričali smo sa Šibenčankom koja je obišla svijet, a potom od starog vozila napravila - bookmobil!

25. listopada 2020. - 14:58

Putnica koja piše u stihovima, autorica nekoliko knjiga, prevoditeljica i organizatorica kulturnih događaja, Maja Klarić, iskoračila je u novi poslovni pothvat, opet vezan s putovanjima i knjigama. Preciznije rečeno – "odvezla" se, jer ova Šibenčanka koja zadnjih deset godina živi između svog rodnog grada i Umaga za tu je ideju osposobila stari kombi i krenula cestom prema zaljubljenicima u čitanje i književnost. Dotjerala ga je u vrijeme kada se zbog karantene nije moglo putovati, a na cestu je krenula s ljetnim temperaturama.

S 35.godišnjom spisateljicom pričamo o prvim iskustvima s Bookmobilom, o planovima, o njenoj posljednjoj knjizi “Približavanje zore: Put 88 hramova” koja govori o hodočašću u Japan, kao i o među hodočasnicima vrlo popularnom Caminu de Santiago, te o duhovnim aspektima putovanja:

- Prva iskustva s Bookmobilom su izvanredna, nadmašila su sva moja očekivanja – kaže uvijek pozitivna Maja. - Bila sam uvjerena da će ova atraktivna mala knjižara pobuditi interes publike, ali da će dolaziti u tolikom broju, uvijek sa spremnim knjigama za razmjenu, to me oduševljava u svakom mjestu iznova.

Svako gostovanje dodatno me napuni motivacijom kad vidim koliko se pozitivne energije oko njega stvara, koliko su ljudi zainteresirani, znatiželjni, puni lijepih riječi, pitanja, savjeta. Osobito me oduševljava reakcija djece, oni su prvi koji će uskočiti u kombi, sjesti na klupicu i listati slikovnice. Ovog sam ljeta posjetila nekoliko mjesta u unutrašnjosti, Zabok, Đakovo, ali uglavnom sam se kretala uz obalu – Šibenik, Primošten, Skradin…

- Što se sve zapravo događa oko Bookmobila, kad stignete u neko mjesto?
- Gostovanja se uglavnom sastoje od slobodne razmjene knjiga i nekog književnog događanja, bilo da su to čitanja poezije, književne radionice, kava s piscem …. Organiziram i programe za djecu, u dogovoru s vrtićima i školama, također u obliku radionica ili opuštenog druženja.

Naposljetku, Bookmobil je i pokretna knjižara, u njemu se u svakom trenutku mogu kupiti knjige koje smo napisali moj partner Goran Blažević i ja, objavljene u izdanju Kulturne udruge Fotopoetika, što mi pomaže u daljnjem financiranju ovog projekta. Posjetitelji su raznoliki, i staro i mlado, što se kaže. Kad gostujem na nekom gradskom trgu, kao što je to bio slučaj u Primoštenu, onda navrate i turisti, putnici u prolazu… Kad gostujem u školama, situacija je drugačija, tada je gostovanje namijenjeno isključivo učenicima i njihovom nastavnicima, no ako se to zbivanje održava negdje vani i zamijete nas slučajni prolaznici, onda i oni navrate. Vrata su otvorena svima!

- Na koji način mu određujete rutu? Imate li planove za jesen, zimu?
- Dosad sam se kretala uglavnom u blizini mjesta u kojima živim, Umaga i Šibenika. Na neki sam način testirala i vozilo i sebe kao vozačicu i prve reakcije posjetitelja. One su mahom bile pozitivne, a moram priznati da i meni odgovara vožnja „velikog“ vozila, pa sam se vrlo brzo oslobodila i uskoro krećem i s drugim destinacijama. Listopad ću provesti putujući po Istri, a onda
kreću gostovanja po čitavoj zemlji u sklopu Mjeseca hrvatske knjige. Evo nekih datuma gdje nas se može susresti: 26.10. Rovinj, 17.11. Ploče, 25.11. Vrgorac.

- Je li kombi nastavak Vaše potrebe da budete na cesti, na putovanju? U kretanju?
- Još od tinejdžerskih dana maštala sam o tome kako ću jednog dana imati svoj kombi, putovati i živjeti u njemu. Putujem već preko petnaest godina i isprobala sam razne načine putovanja – vlakom, biciklom, pješice, sama, u skupini, ali kombijem nikad nisam putovala, to je bio moj neostvareni san. Na internetu sam gledala kako ljudi renoviraju stare kombije i pretvaraju ih
u prave male samodostatne kuće i s njima onda putuju, sa svom udobnosti koja im je potrebna. To sam oduvijek htjela isprobati.

Osim toga, i ništa manje važno, želja mi je dovoditi književnost među ljude, popularizirati čitanje i osvijestiti važnost knjige kao alata za cjeloživotno učenje. Svim svojim projektima nastojim ojačati naviku čitanja koja se gubi kako tempo života ubrzava. Te moje davne želje i snovi, o putovanju i promoviranju književnosti, razlozi su zbog kojih danas postoji Bookmobil. On objedinjuje dvije moje ljubavi – ljubav prema putovanjima i onu prema pisanju, književnosti.

- Može li kombi stvarno biti dom na četiri kotača? Da li je udoban? Na koji način ste ga osmišljavali?
- Kombi itekako može biti dom na četiri kotača, ali ovisi koliki luksuz i komfor tražite kao putnik. Ja sam, putujući pješice, naučila putovati i živjeti s malo stvari, svjesna sam koliko malo toga mi je zapravo potrebno, ne gomilam nepotrebne predmete. Moj je kombi premalen da bi imao recimo kupaonicu ili zahod, ali to rješavam putujući prvenstveno ljeti i spavajući po kampovima, pa
mi to onda i nije neki problem. Ako nisam blizu kuće, spavam u njemu, i to jako dobro! Pospremim knjige, klupica se pretvori u dugačak i udoban krevet, raširim madrac i ništa mi više ne treba.

image
Maja Klarić

Radovi na njemu započeli su u proljeće ove godine. Malo pomalo, sve sam iz njega izvadila, stavila nove bočne plohe, novi strop, klupicu, krevet, police… Bookmobil se polako rađao. Vizualni aspekt sam sama osmislila, dijelom na temelju onoga što sam oduvijek sanjala da će moj kombi imati, a dijelom na temelju osjećaja – što mi se sviđa a što ne, kakve sam ideje vidjela na
internetu.

- Vaša nova knjiga zove se “Približavanje zore: Put 88 hramova”. Kakvu simboliku ima zora u naslovu?
- Zoru u naslovu pojašnjavam negdje na polovici knjige, u poglavlju „Približavanje zore: susret šintoizma i budizma“. Na tom smo zanimljivom hodočašću obilazili budističke hramove, ali smo se susretali i s brojnim šintoističkim svetištima. Šintoistički i budistički hramovi razlikuju se prije svega po tome što je šinto jednostavniji i ima "torii". Upravo je torii, koji se vidi i na naslovnici moje knjige, osnovni znak prema kojem sam ih uspijevala raspoznati.

Osim toga, to je i jedan od najupečatljivijih simbola Japana diljem svijeta. Torii je svojevrstan ulaz bez vrata, sačinjen od dva uspravna stupa i jednog horizontalnog, položenog na njih. Ni danas im se ne zna prava svrha, ali vjerojatno su označavala granicu svetog prostora, ulaz u njega.

image
Maja Klarić

No postoji još jedna, poetičnija pretpostavka i upravo mi je ona poslužila kao inspiracija za naslov. Budući da ta riječ na japanskom podsjeća na riječ "tori", što znači ptica, neki smatraju da su služila kao mjesta za odmor pticama koje su svojim pjevom upozoravale bogove da se bliži zora... Međutim, zora u naslovu odnosi se i na zoru spoznaje kojoj se mi kao hodočasnici na tom putu nastojimo primaknuti, koju želimo dočekati. Na zoru, jutro, gledam kao na buđenje, odbacivanje zabluda, kako bi to nazvali budisti, to je moj rast kao čovjeka, buđenje nove osobe koja postaješ nakon hodočašća.

- Propješačili ste, zajedno s partnerom, preko tisuću kilometara tijekom manje od dva mjeseca – o kakvoj se ruti radi? Što Vas je privlačilo tom hodočašću?
- Odluku da krenemo na taj put donijeli smo nakon kraćeg vijećanja u kojem smo Goran i ja zaključili da želimo otputovati negdje daleko, gdje nikad nismo bili, da želimo preći dugačak put pješice, ali i da taj put ima neku priču, neku zanimljivost, neku svoju povijest, kao što je to imao i Camino na kojem smo se i zaljubili u putovanja pješice. Hodočašće na otoku Shikoku, najmanjem
od četiri japanska otoka, zadovoljavao je sve te uvjete pa smo nedugo nakon donošenja odluke kupili iznenađujuće povoljnu aviokartu za Japan.

To zen-budističko hodočašće sastoji se od 88 „službenih“ hramova i nebrojenih drugih svetišta, ponajviše šintoističkih. Postoje zapisi o ljudima koji su ga prehodali već u 12. stoljeću, no javnosti je postao poznat tek kad su krajem 17. napisani prvi vodiči. Putovanje podrazumijeva spajanje svih 88 hramova čime radite krug oko otoka. Nema pravila koje hodočasniku određuje
odakle će krenuti i gdje će završiti, no uobičajena je praksa da se kreće od hrama broj 1, Ryozenji, u prefekturi Tokushima i nastavi dalje u smjeru kazaljke na satu, završavajući u hramu broj 88, Okuboji, u prefekturi Kagawa.

Premda nema propisanog načina prelaska, tradicionalni je upravo pješice jer je to najbliže pojmu asketske obuke kakvu je prakticirao Kukai, osnivač shingon budizma u Japanu i zaštitnik toga hodočašća. Ukupna duljina puta je oko 1300 kilometara, ako hodočasnik uz 88 glavnih hramova odluči posjetiti i 20 sporednih tzv. bekkaku hramova. U protivnom, dugačak je oko 1150 kilometara, i toliko smo mi prevalili za 45 dana.

- Na koji način Vas je obogatilo to putovanje?
- Mnogi hodočasnici prelaze taj put kako bi se malo odmaknuli od svakodnevnog života, promislili o njemu, o svojoj zadaći u svijetu, dok se drugi jednostavno žele povući u osamu. Rekla bih da sam ja tražila i jedno i drugo. Išla sam iz znatiželje, koju sam njime zadovoljila. Išla sam iz želje za hodanjem i nahodala se! To je putovanje, ma koliko u nekim trenucima bilo izazovno,
donijelo brojna nova iskustva, naučila sam štošta o drugoj religiji, ali i o sebi, o tome koliko mogu podnijeti – hodanja, sebe same dok hodam – koje su moje granice, zašto putujem, što tražim kad putujem i zašto uvijek moram za nečim tragati.

- S kojim spoznajama ste se vratili kući? Koliko Vam je bliska duhovna praksa dalekog Istoka?
- Na tom putu, kao i u knjizi koja je uslijedila nakon njega, dosta sam promišljala o temi prolaznosti, jednoj od glavnih tema istočnjačkih religija. Nastojala sam pronaći način kako da ja, kao dijete Zapada koje na tu prolaznost gleda kao na smrt, nestajanje, odlazak, kako da je promatram drugim očima, možda kao mogućnost novoga rađanja na ostacima nečega što je prošlo, otišlo. Boravak u Japanu pomogao mi je u tome – dok sam gledala te sklepane kuće koje svaki dan može odnijeti tsunami - prihvaćanje Japanaca da se to može dogoditi bilo kad.

A i dogodilo se, nekoliko mjeseci nakon našeg odlaska, jug otoka Honshu pogodio je razoran tsunami. Sve mi je to pomagalo da se uhvatim ukoštac s tom temom. Duhovna praksa dalekog istoka mi je zanimljiva, sviđaju mi se tehnike koje se prakticiraju da bi se postigao mir i, naposljetku, prosvjetljenje – mantre, meditacija…

- Jedan svoj prozni putopis posvetili ste Caminu de Santiago, za kojeg kažu da se nitko s njega ne vraća isti. Po čemu ga pamtite?
- Uz sva putovanja koja su uslijedila nakon Camina, a vjerojatno i ona koja će tek doći u budućnosti, Camino de Santiago ipak ostaje najposebnije iskustvo. Bio je to prvi susret s putovanjima pješice, s jednomjesečnim hodanjem, koje sam smjesta zavoljela. Bio je to prvi susret sa sobom kao hodačicom, osobom koja može iz dana u dan gaziti po 25 kilometara i u svemu tome, čak i u patnji i žuljevima, pronalaziti nevjerojatno zadovoljstvo i motivaciju.

Tada sam shvatila da je putovanje pješice izuzetno dobro i za pisca, sve to vrijeme koje imaš na raspolaganju, vrijeme za slaganje i preslagivanje misli, zapisivanje onih najboljih jednom kad staneš negdje na pauzu… Najveći duhovni izazov došao je poslije toga puta – unijeti u svoj život sve ono što sam na Caminu naučila, ili što sam se trudila naučiti, prakticirati putem – biti strpljiva, sa suputnicima, sa sobom, s cestom, s Putem… Znati davati i primati, znati pomoći, štoviše, znati kad treba nekom pomoći, a kad ih treba pustiti da sami uče svoje lekcije. O svemu tome pišem u svojoj knjizi „Vrijeme badema“ koja nije baš vodič za Camino, već dnevnik jednog unutarnjeg hodočašća.

image
Maja Klarić

- Koje Vam je najdraže putovanje bilo do sada i zašto?
- Najteže pitanje, jednako teško kao i pitanje koja mi je najdraža knjiga. Nova putovanja često nadmaše ona prethodna, tako da se odgovor na njega neprestano mijenja. Svakako bih istaknula Japan, radi egzotičnosti zemlje i izazova koje je donijelo hodanje, ali i Iran koji će zauzimati velik dio u mojoj nadolazećoj zbirci poezije koja će izići do kraja ove godine u Sandorfu. Iran mi je ponudio jako puno i kao putnici i kao pjesnikinji, možda i zato što sam većim dijelom te zemlje putovala sama, pa sam se do kraja otvorila njezinoj mistici i poetičnosti.

- Korona nam je svima utjecala na živote, no imate li ipak već neke ideje o budućem putovanju?
- Mislim da više nema te osobe kojoj korona nije promijenila život jer smo svi, na globalnoj razini, dio te priče, htjeli ne htjeli. Maske, ograničenja, zabrane rukovanja, grljenja... Sve i da nam nije utjecala na posao, utjecala je na naše međuljudske odnose. Što se mene tiče, samoizolacija i karantena omogućile su mi da se uhvatim radova na kombiju, imala sam viška vremena i htjela sam ga pametno iskoristiti, ali to je više-manje sve pozitivno što se dogodilo u tom kontekstu.

Ostalo su samo ograničenja i snalaženja u novonastalim uvjetima. Ja nisam pjesnikinja koja će se zatvoriti u svoju sobu i u njoj čitati i pisati, skrivena od svijeta. Volim kontakt s čitateljima, susrete s njima, druženja, tako da je utjecala i na to. Upravo Bookmobilom nastojim doskočiti tome problemu i dati svoj doprinos u održavanju kulturnih događanja na životu, makar i na aparatima. Jedina putovanja na koja trenutačno mislim su ona s Bookmobilom, po Hrvatskoj. U ovim novim uvjetima u kojima živimo, čini mi se da se baš i ne isplati planirati nešto puno vremena unaprijed, pa tako ni daleka putovanja.

- Vaš partner dijeli s Vama iskustvo pisanja i putovanja. Da li uvijek zajedno putujete?
- Ne putujemo uvijek zajedno, ima destinacija koje mene zanimaju, a Gorana ne, književnih rezidencija na koje ja idem bez njega, i pustinja koje on prelazi bez mene. Ako se dogovorimo da idemo nekud zajedno, onda to zajedno isplaniramo i odradimo, ali isto tako podržavamo jedno drugo ako postoji neki individualan, nedosanjani putnički san koji jedno od nas želi ostvariti. Mislim da je nešto najljepše i najvažnije što možemo primiti i dati u partnerskom odnosu upravo ta podrška u ostvarivanju snova, bilo zajedničkih, bilo individualnih.

Planovi

Već nekoliko godina Maja Klarić radi za izdavačku kuću Naklada Znanje za koju je prevela brojne knjige razne tematike, a nakon dugogodišnjeg bavljenja tim poslom odlučila je otvoriti vlastiti obrt za izdavašttvo i prevođenje koji će objediniti sve njene vještine, interese, hobije i ljubavi.
- Upravo prevodim jednu jako neobičnu knjigu koja me oduševljava, ne mogu se prestati smijati dok radim na njoj. Radi se o fiktivnim odbijenicama velikim svjetskim piscima, nevjerojatno duhovito djelo "Caro Autore“ talijanskog pisca Riccarda Bozzija koje bi trebalo biti objavljeno u hrvatskom izdanju negdje krajem godine – najavljuje Maja.

27. studeni 2020 07:57