Stojite pred policom u trgovini i muči vas dilema: kupiti proizvod a – poznat, isproban, ali proizveden na neodrživ i neetičan način – ili pak proizvod b, koji je po spomenutim stavkama sušta suprotnost onom prvome? Je li uopće važno hoćete vi, mala kap u konzumerističkom slapu, odabrati četkicu za zube od bambusa ili onu od plastike, majicu od organskog pamuka ili poliestera, peeling s mikroplastikom ili prirodnim abrazivom?
Najlakše je slegnuti ramenima i zaključiti da nije, osobito kad imamo na umu da samo jedna od stotinjak velikih kompanija koje su odgovorne za čak 71 posto zagađenja okoliša može u tek sat vremena poništiti sav naš cjeloživotni trud odgovornog ponašanja. Uostalom, jedan od čestih komentara na rasprave koje propitkuju teme održivosti i etičke proizvodnje jest kako "u kapitalizmu ne postoji takva stvar kao što je etična potrošnja". Politiku na stranu, ali moramo se zapitati je li moguće održivo živjeti u društvu koje je tako očito neodrživo po pitanju prirodnih resursa i ljudskog rada. Pa smo se zapitali, a upit smo proslijedili onima koji su, svaki u svom polju, malo stručniji od nas.
Ivana Biočina, osnivačica Instituta održive mode
O problemu održive mode porazgovarali smo s Ivanom Biočinom, magistrom inženjerkom tekstilne tehnologije i inženjerstva, osnivačicom Instituta održive mode, novog poligona za proizvodnju, edukaciju i širenje ideje održivosti. A širiti tu ideju itekako je potrebno, uvjerava nas magistra Biočina, jer brza moda je jedan od najvećih zagađivača okoliša i upravo sad je svijest o tome dosegnula kritičnu točku. Kako nam je objasnila, svijest o potrebi održive mode počela se graditi 2016. godine i rasla je postupno, da bi danas, zbog smjene generacija, u kojoj su pripadnici generacije Z, glasni po pitanju važnosti zaštite okoliša, postali dominantni potrošači, nastupio trenutak za izgraditi most prema promjeni. Međutim, kako su i proizvođači odjeće shvatili da potrošači postaju sve svjesniji utjecaja te industrije na okoliš, odlučili su je iskoristiti kao mamac za kupce.
– Kad neki modni brend ponudi održivu kolekciju, riječ je o marketinškom triku, jer što je s ostatkom asortimana? Kad želimo razlučiti podržava li neki proizvođač ideju održive mode ili se njome samo služi kako bi izmanipulirao kupce, trebamo provjeriti nudi li rješenje. Održivost je put, to je proces pun pokušaja i pogrešaka u kojem nema jasno određene ideje – veli nam Ivana Biočina, a mi je pitamo kako bi svatko od nas mogao pomoći, osim suzdržavanjem od nepotrebne kupnje fast fashion komada.
– Svatko od nas može pomoći. Podržavajte male lokalne proizvođače, vjerujte da njihovi proizvodi nisu toliko skuplji kako vam se možda na prvu čini. Perite odjeću na temperaturama do 30 stupnjeva, jer tako se iz nje otpušta manje mikroplastike. Perite je tekućim deterdžentom i sušite je na suncu. Prestanite kupovati odjeću od poliestera. Nažalost, ni odjeća od poliestera nastalog recikliranjem nije prihvatljiva, jer za takvu odjeću ne postoji mogućnost daljnjeg recikliranja, a prilikom pranja u vodu otpušta mikroplastiku – poučava nas Ivana te poručuje da biramo odjeću od pamuka, lana, pa čak i koprive, zanimljivog materijala kojem se predviđa velika budućnost, a nekoć je bio sasvim uobičajen. Kako nas je uputila magistra Biočina, sve do 1935. bivša je država, s Hrvatskom kao bitnim faktorom po tom pitanju, bila treći svjetski proizvođač kudjelje od koprive. Danas su taj potencijal prepoznale Poljska, Rumunjska i Estonija.
Marina Matijević, inicijativa "Ja bolji građanin"
Inicijativa "Ja bolji građanin" služi za informiranje i edukaciju o društveno odgovornom ponašanju pojedinca-građanina u svrhu kružne ekonomije koja je podloga boljeg društva za sve. U ovom trenutku inicijativa je fokusirana na praktično informiranje o pravilnom odvajanju otpada, objašnjava nam pokretačica inicijative "Ja bolji građanin" Marina Matijević. Tvrdi kako je oduvijek bila ekološki osviještena, ali se nikad time nije profesionalno bavila, međutim pandemija koronavirusa došla joj je kao "šamar u lice" koji je sve preokrenuo.
– Činjenica da mi je virus srušio čitavo poslovanje natjerala me da se detaljno preispitam: čime se ja to uopće bavim i koliko je to važna stavka u nekoj hijerarhiji vrijednosti za čovječanstvo? Od te vrijedne spoznaje, moj cilj je postao raditi nešto u čemu mogu učiniti razliku. Tako je pokrenuta ova platforma, a primarni joj je motiv bila moja vlastita nedoumica oko sortiranja otpada – govori nam.
Istražujući to pitanje online, shvatila je kako upute o sortiranju otpada koje gradovi/općine daju građanima nisu dovoljno jasne. Uglavnom ne obuhvaćaju sve tipove ambalaže ili se pravila za sortiranje uvelike razlikuju od grada do grada. Ono što nam svima nedostaje, shvatila je Martina, jesu kratke i direktne upute za odvajanje otpada. Na pitanje koliko su ljudi u Hrvatskoj ekološki osviješteni i poboljšavaju li se ti trendovi, Marina odgovara da smo manje ekološki osviješteni od susjeda Slovenaca, ali više od prosječnog Amerikanca. Ono što je veseli jest, kaže nam, da su nam trendovi poboljšanja impresivni.
– Stope rasta odvojenog otpada su nam zbilja znakovite. Pa sam interes za moju inicijativu je preslika toga rastućeg trenda. Ljudi su istinski željni kvalitetnih informacija o odvajanju otpada. Po mom iskustvu, sve strane se trude – i građani i država – ali apsolutno je nužno da, zajedničkim snagama, a pritom počevši svatko od samog sebe, prebacimo u petu brzinu. Sve društvene skupine trebaju prestati otpad doživljavati kao problem koji netko drugi treba riješiti. Trebamo se hitro bolje educirati, osigurati još više spremnika, otvarati nove sortirnice, kompostane i reciklažna dvorišta... Manjak edukacije je najveća pogreška. Samo jedan Netflixov ekološki dokumentarni film može vam otvoriti oči, i to jako široko. Takva je povratna informacija i na moja videa – ljudi se javljaju i kažu da im se nakon gledanja informacija toliko urezala da me se sjete kod svakog odvajanja otpada. Isto tako, mislim da se ljudi često zaboravljaju podsjetiti na tu društvenu i osobnu korist od odvajanja otpada/recikliranja jer tu leži taj lijep osjećaj da se čini nešto dobro za zaštitu okoliša, sadašnje i buduće generacije – poručuje Marina.
- Svaka promjena u našem ponašanju s otpadom, ma koliko nam se činila mala, pomak je nabolje i iznimno je važna za opstanak života na planetu. Naime, vrjednije je da imamo 10 osoba koje čine te stalne male pomake nabolje nego jednu osobu koja živi zero-waste – zaključuje Marina Matijević.
Mariana Bucat, arhitektica
Na (samo)održivost gradnje upućuje nas već Zakon o gradnji kroz sve temeljne zahtjeve koji su njime postavljani, a onda i svi propisi koji iz njega proizlaze, pa ako se radi zakonito, principom održivosti treba se rukovoditi uvijek prilikom uklanjanja, rekonstrukcije i novogradnje. Međutim, čest je slučaj da arhitekti, investitori i graditelji premalo razmišljaju i prebrzo planiraju pa se Zakon ne primjenjuje najsretnije – mišljenja je splitska arhitektica Mariana Bucat, kojoj smo se obratili po pitanju održive gradnje.
Održivost gradnje nipošto nije novina u Dalmaciji, podsjeća nas naša sugovornica. Na održivost gradnje upućuje nas tradicija, u svemu prilagođena klimi i životnim navikama, ali tradiciju utemeljenu na zdravom razumu je postupno istisnulo mahnito osuvremenjivanje procesa gradnje.
– Najzgodniji primjer smanjenja konzumacije energije, najčešće električne, jest hlađenje. Stariji Dalmatinci nisu imali klime, a ipak su preživljavali sparine. Kako je to moguće? Osim što su stanovi imali razmjerno male prozore, prozori su bili opremljeni s nekoliko bitnih elemenata koji su svi imali svoje funkcije. Imali su škure, kako bi se obranili od izravnog sunca, ali ponešto sačuvali toplinu zimi. Ponekad su imali dodatne drvene kapke s unutarnje strane pa onda još i koltrinu. Stanovi su češće imali prozore na suprotnim stranama svijeta pa je strujanje zraka bilo uvijek osigurano, čak i kad nema ni trunke vjetra. Kad je najvruće, ako su otvoreni svi prozori, ali je izravan ulaz sunca blokiran s vanjske strane zida sjenilom kao što je škura ili grilja, to je sigurno značilo da je u interijeru ugodna temperatura cijeli dan, a nakon padanja sunca, mogla se škura i sasvim otvoriti kako bi veći otvor brže istjerao eventualno ugrijani zrak.
Komodni vanjski prostori su ranije češće bili loggie ili terase zasjenjene odrinom. Na teraci s odrinom zimi je sunčano, a ljeti je hlad koji ne može zamijeniti ni jedna betonska ploča budući da zrak slobodno struji kroz odrinu i stvara ugodnu mikroklimu, prvenstveno vlažnost zraka. Odrina je pritom puno jeftinija od betonske ploče – zahtijeva samo malo pažnje. Briga o odrini svakako uključuje i gnojivo koje se ranije samo stvaralo od ostataka hrane negdje uz kuću. Vanjski prostor kuće koji je mogao služiti i za zajednički boravak, za općesusjedske ćakule, mogao je biti zasađen orahom, koštelom, lipom... Sve korisnim stablima (s jestivim plodovima) koja ujedno zimi propuštaju sunčeve zrake, a ljeti su debeli hlad – podsjeća nas arhitektica, primjećujući kako ništa nije mirisnije i ugodnije od šentade ispod junačke koštele.
Dunja Milačić, vlasnica brenda za proizvodnju prirodne kozmetike
Dunja Milačić proizvodi prirodnu kozmetiku od pomno biranih sastojaka koji nisu testirani na životinjama i pritom se vodi načelom manje je više. Kako nam je objasnila, sve sastojke za svoje proizvode – koji uvijek dolaze u kartonskoj, staklenoj ili plastičnoj reusable ambalaži – naručuje kod provjerenih dobavljača s webshopova i pazi da su cruelty free, a upravo to ističe kao najvažniju stvar kod ručno rađene kozmetike: sami birate što ćete koristiti.
– Jedan od razloga zašto je prirodna kozmetika dobar odabir je vaše zdravlje, ali naposljetku uvijek ispada da je ono što je najsigurnije za nas ujedno najbolje i za okoliš. Na primjer, klasične kreme za sunčanje sadrže sastojke koji opuštanjem u more uništavaju floru i faunu, napose koralje, za razliku od sredstava za sunčanje s prirodnim sastojcima, poput ulja čileanske maline. U gotovo svim sapunima, gelovima za tuširanje, šamponima nalazi se natrijev lauril-sulfat (SLS) koji oštećuje vanjski sloj kože te može uzrokovati alergijske reakcije, suhoću i svrbež, a ujedno je pod povećalom zbog mogućeg negativnog utjecaja na okoliš – objašnjava nam Dunja.
Za sve one koji nisu sigurni što kupiti postoji aplikacija Inci Beauty. Dovoljno je slikati bar-kod i vidjet ćete što sve proizvod sadrži, kaže Dunja i pojašnjava da su parfemi također jedan od štetnih sastojaka koji se nalaze gotovo u svemu, a umjesto njih postoje dobre zamjene.
– Preporučujem svima, koji god proizvod nabavljali, da čitaju što piše na deklaraciji, a kada naručuju kod nekoga tko sam radi kozmetiku, neka se dobro informiraju o sastojcima. Za proizvod je najvažnije da ima što manje sastojaka, jer tako ima i manje štetnih tvari. Možda takvi proizvodi neće imati savršenu teksturu ili miris, ali će automatski biti zdraviji – zaključuje.