Filmski kritičari se vjerojatno ne bi se složili, ali baš dobro što je Olivia Wilde snimila Don‘t Worry Darling. U filmu o kojem svi pričaju iz potpuno pogrešnih razloga redateljica na ne baš inovativan, ali efektan način propitkuje rodne uloge i ravnopravnost spolova, dvije teme o kojima, nažalost, još uvijek moramo jako puno razgovarati. Ne samo zbog strahota poput one u Iranu i sramota poput ukidanja prava na pobačaj, nego i zbog rasta popularnosti kontroverzne ideje da bi se odnosi između muškarca i žene trebali resetirati na postavke iz 1950-ih. Dobro ste pročitali. Samo ukucajte ključnu riječ tradwife i pripremite se za pravi (freak) show, čije će vas zagovaračice pokušati uvjeriti da je ženina dužnost priprema obroka, obavljanje kućanskih poslova i odgoj djece dok je muž zadužen da vodi, odlučuje i raspoređuje.
Sam pojam tradwife, osim za njegove poklonike, ima poprilično negativne konotacije jer promiče ultraortodoksne rodne uloge, uključujući "žensku podložnost", koja podrazumijeva i to da suprug kontrolira obiteljske financije, određujući supruzi budžet s kojim bi se ona trebala brinuti o kućanstvu. Poprilično uznemirujuće djeluje činjenica mu popularnost raste zahvaljujući ženama koje ga promoviraju na društvenim mrežama i blogovima, no još i više uznemiruje podatak da postoje ljudi mlađi od 70 godina koji potpuno "otkidaju" na ovakav stil života. Teško se ne zapitati zašto je tako.
Moguće je, naravno, kako je riječ o općenitoj fascinaciji bizarnim sadržajem, no teško se oteti dojmu kako sve to ima veze s politikom, jer mnoge tradwife influencerice otvoreno kritiziraju liberalne stavove prema rodu i spolnosti, groze se, po njihovom sudu, preslobodnog ponašanja suvremenih žena te šire ideje kojima su skloni pripadnici krajnje desnih političkih stranaka. I sve to sa slatkim osmijehom na licu, posuto šećerom primamljive retro estetike. Bolji je marketing teško i zamisliti, a svakako se vrijedi zapitati što mu je u pozadini - utrka za pratiteljima na društvenim mrežama ili radikalna propaganda - i koliko je realno da će žena koja je uistinu oduševljena idejom da čisti, kuha, pegla i jedva čeka da joj se muž vrati s posla da bi pohvalio što mu je pripremila za ručak trošiti vrijeme na to da o tome raspreda na društvenim mrežama.
Ipak, budimo iskreni, nije isključena ni mogućnost kako ovakav sadržaj privlači pažnju i zahvaljujući tome što je mnogim ženama pun kufer "jednakosti" koja znači istu količinu posla za znatno manju plaću pri čemu poslovi unutar kućanstva i dalje ostaju pretežno ženska dužnost. Ako vam je izbor ostajanje kod kuće i ležerno bavljenje kućanstvom (ležerno, jer danas dobar dio posla obavljaju kućanski aparati) u odnosu na odlazak na posao na kojem osam sati zurite u ekran, stojite za uslužnim pultom ili sjedite na besmislenim sastancima da biste se kad se vratite doma svejedno morali prihvatiti čišćenja i kuhanja (samo što vam, umornoj i gladnoj, riječ "ležerno" ne pada napamet), zar je čudno što vam barem prikrajkom svijesti prostruji zaključak da prva opcija ima određene prednosti?
I to je sasvim okej, dok god ste svjesni kako je prva opcija samo fantazija, baš poput utopijske zajednice u kojoj žive junaci Olivijinog filma, jer scenarij u kojem ste kućanica, a ujedno neovisna o suprugu čista je tlapnja, dok god ga morate pitati da vam da za džeparac. U eri pandemije i prijetnje nuklearnim holokaustom sasvim je razumljivo zašto nas fascinira život iz nekih drugih, sretnijih razdoblja, no sve bi to trebalo uzimati u malim dozama, čisto rekreativno i uvijek "sa zrnom soli", svjesni činjenica koje nam zagovarateljice tradwife stila života prešućuju, jer nekako se baš ne uklapaju u kadrove pune svježe ispečenih pita i blistavo čistih kuhinjskih površina, poput detalja da su mnoge od žena čiji nam stil života nastoje predstaviti kao idealan negdje iza bajkovitih kulisa bile sasvim očajne bez pomoći onoga što se eufemizmom nazivalo "mamin mali pomagač" i dobivalo na recept.
Život stvarnih kućanica iz 1950-ih bio je jednoličan, često narušen zlostavljanjem - obiteljsko nasilje smatralo se "privatnom obiteljskom stvari" sve do 1970-ih, a silovanje u braku sve donedavno uopće nije bilo sankcionirano te se još uvijek smatra tabu temom. Statističari iz Sjedinjenih država uočili su nagli past stope samoubojstava žena (za nevjerojatnih 20 posto), stope obiteljskog nasilja te broja ubojstava supružnika nakon što su ublaženi uvjeti za razvod braka. Sredinom prošlog stoljeća žene su svoj "problem koji nema ime" - tjeskobu, depresiju a ponekad i psihozu povezanu sa životom kućanice - rješavale sedativima. Ne samo da su farmaceuti putem oglašivačkih kampanja kakve danas smatramo izrazito uvredljivima nutkali žene da gutaju tablete kako bi se bolje brinule za svoje domove i muževe, činili su to i liječnici, a u jednom je članku iz 1956. objavljenom u Cosmopolitanu ostala je zabilježena izjava liječnika obiteljske medicine koji je ustvrdio kako su nakon uzimanja antidepresiva Miltown "frigidne žene koje su se gnušale bračnih odnosa spremnije reagirale na udvaranja svojih muževa". Nisu sve očajne kućanice pribjegavale Miltownu i sličnim medikamentima, neke su se okretale alkoholu pa ćete, krenete li istraživati ovu problematiku, naići na primjere poput alkoholnog pića koje se u Njemačkoj kao "tonik za smirenje živaca" prodavalo pod obećavajućim nazivom Frauengold - "ženino zlato".
Te podatke nećete čuti od tradwife influencerica, ali zato će vam zato pokušati prodati argument da su žene "predodređene" da budu domaćice i majke, jer "žene su srce kućanstva, a muškarci njegova glava" pa budući da su "emotivnije" i mogu obavljati više zadataka odjednom, imaju urođene predispozicije za skrb o kućanstvu i djeci. Što je, naravno, potpuna glupost, jer ne postoje dokazi da su žene prikladnije za te uloge, dok s druge strane postoje studije prema kojima na kvalitetu brige o djetetu ne utječu urođene karakteristike poput spola nego posvećenost toj zadaći (a isto bi se, da netko provede istraživanje, vjerojatno moglo reći i o obavljanju kućanskih poslova).
Ako ćete se već furati na tradwife estetiku i usvojiti pa čak i promovirati njihov način života, ovo su stvari koje bi vam ipak trebale biti poznate. Jer baš kao u Wildeičinom filmu, iza utopijske fasade često čuči prljava tajna. I rijetko kad je povezana s interesima malih igrač(ic)a.
Pratite Stil i na Facebooku te Instagramu!