Overlay
shutterstock 752825530
SILOM DOMAĆICA

Eda Vujević u epizodi ‘Materin modni kodeks‘: Vešta je ‘isključivo od cica‘, s dva džepa i zna se što nose razgolacane gospođe, a što pristojne žene!

Piše Eda Vujević
Foto Shutterstock
9. ožujka 2021. - 11:50

Nema mi gore stvari nego kupovati robu za mater. Ono, dođe mi s vremena na vrijeme želja da joj nešto kupim, čisto sebi za gušt, a njoj... I njoj za gušt! Ali, kume moj, to je ljuta pokora.

Recimo, tek prije dvije-tri godine je prvi put u životu pristala nositi hlače. Po ciči zimi to je nosilo suknju, odolijevajući svim nagovorima da se toplije obuče i da prijeđe na hlače barem kad je vanka minus dva i niže.

Hlače s laštikom

Kampanja nagovaranja trajala je dobrih godinu i više dana, a konačno je, mislim, presudila moja Nevistica. Nevistica je zapravo samo jednom ispred nje rekla kako su hlače puno praktičnije jer da u njima "ne moraš misliti kako si sjela". Nijedan moj argument se nije primio kao ta njezina uzgredna rečenica, izrečena an ženeral i bez predumišljaja.

Onda je majka aproksimativno, kako bi rekao Zakoniti, uzela u obzir ideju da možda jednom, bože zdravlja, za zlu ne trebalo, obuče hlače. Onda sam joj, ništa je ne pitajući, pretprošle jeseni donijela dvoje hlača tipa donji dio tute, s laštikom u struku, da je "ne kolju". Onda ih je ona odmjerila kritičkim okom žene koja se kuži u šnajderaj i rekla da "dobro, neka stoje u ormaru, neću ih sad probavati, ako mi budu duge, skratit ću ih sama". Onda su prošli tjedni i tjedni i došla je zima, a ja sam na hlače i zaboravila.

- Mogu ti reći, 'ćeri – objavila je. – One gaće su pravo dobre.

- Koje gaće? – upitala sam – Aaaa, one gaće! E? I?

- I eto – rekla je – Toplije mi je u njima, stvarno.

- Pa kako ti stoje? – upitala sam ja.

- Ah, kako mi stoje – rekla je. – Kako će mi stajati? Drob mi izgleda duplo veći nego šta jest, ali nema veze, i tako preko gaća nosim veštu.

Dakle, vešta... Moja mater u garderobi nema ni jednu jedinu veštu tipa haljina. Kroz maglu se sjećam da sam je u haljini vidjela samo kad je bila krenula u rodilište roditi mog brata, a to je bila trudnička plava "tirolka". Ona se kune da sam to ja garant sanjala jer da se ona ni te jedne jedine haljine ne sjeća. Zato su tu vešte!

Kineska sintetika

U modnom žargonu Kraljice Majke vešta je haljina bez rukava, isključivo od mekanoga pamuka, takozvanog "cica", isključivo sa sitnim dezenom, po mogućnosti točkastim ili cvjetnim, na jedan red botuna, paspulirana oko ruku i vratnog izreza i s dva našivena džepa sa strane. To, i samo to, je vešta! Jer haljine tipa haljine jednostavno ona ne želi nositi, to je za "gospođe" i za mlade žene i djevojke. I za djevojčice! Kad sam bila mala, ona mi je na singerici šivala haljine i, ruku na srce, bile su to haljine kojih se ne bi posramio ni neki viđeni dječji kreator. Međutim, sebi nikad nije sašila ništa slično. Samo "vešte", bluze i suknje! I traverše!

Međutim, kako je tekstilna industrija u Hrvatskoj klekla, tako je i metražni "cic" postao deficitarna roba, pogotovo cic po specifičnim zahtjevima moje matere. Drugim riječima, šivanje vešte vlastitom makinjom više ne dolazi u obzir, pogotovo stoga što su metražna roba, plus botuni, plus paspuli u konačnici i duplo skuplji negoli gotova vešta iz butige. Međutim...

- Međutim – kaže ona – Ne mo'š nigdje naći ono što je nekad bilo. Sve neka kineska i turska roba, kruta, nikakva, šarena, da prostiš ciganska, ne bi je od srama obukla... Plus se skuplja u svakom pranju toliko da je mogu baciti čim je operem. Kakve smo mi robe nekad imali, srećo moja, to je milina bila...

- Sve braća upropastila, punice moja – pridodao je Zakoniti.

- Jest, zete. Živa istina! – složila se. – Upropastili, zavadili, zaratili pa pokrali. Banda! Ali štaš...

- Dobili smo šta smo tražili – potpaljuje Zet pete punici.

- Jest, vala – složila se ona – sve smo dobili. Osim pristojne metraže. Prodaju sintetiku za lancune! Kinesku! 'Ko spava u plastičnoj posteljini, molim te bogom? Tko?

- Kinezi! – rekao je Zakoniti.

- Zato i jesu 'nakvi! – poentirala je Kraljica Majka, ne pojašnjavajući natruhe blagog rasizma u svojoj izjavi. I bolje joj je!

Kroj za švoru

Prošlog sam joj ljeta kupila dvije lijepe haljine od viskoze, kratkih rukavića, prozračne, hladne, lagane, crne s bijelim sitnim točkicama i sitnim, sitnim bijelim cvjetićima. Made in Hrvatska! Obukla jednu jednom! Drugu nijednom. Za mjesec dana obje je vrlo uspješno i vlastoručno prekrojila u tunike. Zašto?!

- Nemoj se ljutiti, dušo – rekla mi je. – Ali bile su malo previše otvorene oko vrata.

- Ma je?! – blenula sam – Pa to su ljetne veštice, moraju biti malo otvorenije... I uopće nisu bile previše otvorene, šta pričaš? Ove su ti tunike skroz dobre, ali zatvorene, ko za švoru... U čemu je štos?

- Ma znam – kazala je ona. – Ali...

- Šta ali?

- Ma znaš – rekla je oklijevajući – Neću da ljudi kažu da, eno, tek je prije dvije godine muža sahranila, a već se razgolacala!

Samo sam zinula. Čega se ona dosjeti, gospe blažena... Ali šta se može, kad prihvatiš njezin etički kodeks koji je čvrst kano klisurina, lakše se diše.

Prije nekoliko godina, kad sam objavila jednu od svojih malobrojnih knjiga, bila me snimala i televizija. To je, dakako, pomno gledala i Kraljica Majka, sva ponosna na kćer. No jedna je njezina popratna izjava pobila sav ponos i diku.

- Lijepo, lijepo – rekla je. – Baš mi je drago. Je l' i zet bio s tobom na toj promociji?

- Naravno!

- I mali? – upitala je, misleći na Jedinca.

- Naravno.

- A je l' bilo puno svijeta?

- Pa je – rekla sam. – Došlo je dosta ljudi.

- Aj, baš mi je drago – rekla je.

Previše razdrljena

- E? – osjetila sam jedno 'ali' koje je visilo u zraku. – Šta?

- Isto ti je ona jaketa bila previše razdrljena! – kazala je. – Mogla si obući nešto pristojnije! Nije da nemaš robe, fala bogu!

Eto, to je kodeks moje matere! A jaketa je, usput rečeno, bila spektakularna, krojena po mjeri, crna i nije otkrivala ni milimetar više od onog što bi bilo koja pristojna žena, majka i kraljica smjela pokazati. Ali šta vrijedi – ovoj Kraljici Majci i to je previše!

11. travanj 2021 15:45