Dizajniranje haljina nije profesija nego umjetnost, najteža i nezadovoljavajuća umjetnost, jer čim se haljina rodi, ona je već postala prošlost. Haljina ne može samo visjeti poput slike na zidu, ili poput knjige ostati netaknuta. Haljina nema svoj život osim ako se ne nosi, a čim se to dogodi, druga osobnost preuzima je i oživljava ili makar pokušava, slavi je ili uništava, ili je pretvara u pjesmu ljepote. Još češće, ona postaje ravnodušan objekt ili čak jadna karikatura onoga što je trebala biti. San!
Ovo je u svojoj autobiografiji objavljenoj 1954. godine pod naslovom "Šokantan život" pisala Elsa Schiaparelli (1890. – 1973.), avangardna i za svoje vrijeme doista šokantna modna kreatorica kojoj je pariški Musée des Arts Décoratifs posvetio veliku retrospektivnu izložbu koja je započela ljetos, a bit će otvorena sve do kraja siječnja iduće godine.
Izložba "Šokantno! Nadrealni svjetovi Else Schiaparelli" kroz blistav niz kostima, modnih dodataka, nakita, parfema, crteža, slika i skulptura donosi kreativni svemir ove istaknute žene koja je nekoliko desetljeća bila gotovo zaboravljena. Njezina modna kuća, naime, bila je zatvorena još 1951. da bi četiri godine kasnije bila i potpuno ugašena, ali je posljednjih deset godina Maison Schiaparelli ponovno uzletjela zahvaljujući trudu i financijskoj injekciji talijanskog "modnog mačka" Diega Della Valle i njegova brenda Tod‘s. Upravo je Della Valle na čelo uskrsle tvrtke koju je Elsa Schiaparelli osnovala 1927., prije skoro stotinu godina, doveo i današnjeg kreativnog direktora, američkog dizajnera Daniela Roseberryja koji je kuću Schiaparelli popeo na visoko mjesto globalnoga glamura kojem ni Lady Gaga ne može odoljeti.
Izložba u Parizu donosi ne samo odjeću Else Schiaparelli nego i niz fotografija te postera koje su dizajnirali slavni umjetnici Salvador Dali, Jean Cocteau i Man Ray. Riječ je o Elsinim bliskim prijateljima i suradnicima čija su nadrealistička djela uvelike inspirirala njezin modni opus. Sveukupno, izložba predstavlja 577 radova uključujući 212 kostima i modnih dodataka. Naravno, da show ne bi bio samo memento zagledan u prošlost, u Musée des Arts Décoratifs su izložene i kreacije koje potpisuje i Daniel Roseberry. Između ostalog, posjetitelj mogu vidjeti i haljinu u kojoj je upravo Lady Gaga zablistala na inauguraciji američkog predsjednika Joea Bidena, a koja je na simboličan način označila novo poglavlje za ovu modnu kuću.
Premda je dobar dio svoje kreativne karijere provela u suparničkoj sjeni Coco Chanel, Elsa Schiaparelli, plemićkim podrijetlom nimalo slična slavnoj Coco koja se uzdigla s društvene margine i dosegnula zvijezde, bila je i ostala pojam ekstravagancije, inovacije i... I šoka. Njezine kreacije i danas, stotinu godina kasnije, izazivaju uzdahe i, premda nisu za svakoga, odišu stilom, a često i humorom. Svojim haljinama kao što su Lobster, Tears ili Skeleton dress, te legendarnim Shoe hat i Bug ogrlicom pomicala je granice. Uostalom, njezinu je haljinu za vjenčanje s abdiciranim britanskim kraljem Edwardom VIII., 1937. odabrala Wallis Simpson, a motiv jastoga na haljini dizajnirao je Salvador Dali. Ono što posebno privlači kod Schiaparelli je zaigranost i uvjerenje da, kao i u umjetnosti, sve može kombinirati sa svačim. Schiap, kako su je zvali, dizajnirala je wraparound haljine desetljećima prije Diane von Furstenberg i zgužvane nabore od rajona pola stoljeća prije Issey Miyake. Prva je dizajnirala večernju haljinu koja se nosi s jaknom, te patentne zatvarače ostavila da budu vidljivi. Bila je majstorica u pričvršćivanju odjeće spektakularnim broševima s nadrealističnim motivima u obliku buba, kukaca, stiliziranog povrća tipa mrkve ili kaula, a o Schiaparellinim šeširima pisale su se stranice i stranice u modnim magazinima.
Elsa Luisa Maria Schiaparelli rođena je u Palazzo Corsini u Rimu. Njezina majka, Giuseppa Maria de Dominicis, bila je napuljska aristokratkinja, a otac Celestino Schiaparelli ugledni znanstvenik, autoritet za sanskrt i kustos srednjovjekovnih rukopisa te dekan Sveučilišta u Rimu, gdje će Elsa Schiaparelli kasnije studirati filozofiju. Njegov brat bio je astronom Giovanni Schiaparelli te je mlada Elsa često proučavala nebo sa svojim stricem, a drugi stric, Ernesto koji je bio poznati egiptolog i koji je otkrio grobnicu Nefertari te bio direktor Museo Egizio u Torinu, doprinio je njezinom zanimanju za ezoteriju, drevne kulture i vjerske obrede. To ju je motiviralo da napiše zbirku pjesama pod naslovom "Arethusa" koja je toliko uznemirila njezinu obitelj da su je poslali u samostanski internat u Švicarskoj gdje se brzo pobunila protiv autoriteta i započela štrajk glađu, ne ostavljajući roditeljima nikakvu alternativu nego da je vrate kući.
Drugi pokušaj dovođenja kćeri u red je bio plan da je udaju za nekog bogatog Rusa no brak je Elsa izbjegla tako što je pobjegla u London. Tamo je pohađala predavanja o teozofiji te upoznala Willema de Wendta, poznatog i kao Wilhem de Kerlor, prevaranta koji je tvrdio da ima nadnaravne moći, naizmjenično se predstavljajući i kao detektiv i kriminalistički psiholog, liječnik i predavač. Mladu Elsu je odmah privukao taj karizmatični šarlatan i zaručili su se dan nakon prvog susreta te se vjenčali ubrzo nakon toga u Londonu 1914. godine. Ona je imala 23 godine, a on trideset. De Kerlor je zarađivao nastupajući kao vidovnjak, ona je statirala u ulozi njegove pomoćnice no par je uglavnom preživljavao prvenstveno od njezina miraza i džeparca koji su slali Elsini bogati roditelji. Godine 1915. par je bio prisiljen napustiti Englesku nakon što je De Kerlor osuđen za bavljenje magijom pa su izgnani iz Velike Britanije te su potom živjeli u Parizu, Cannesu, Nici i Monte Carlu, a u proljeće 1916. otišli su u Ameriku.
De Kerlor je u New Yorku iznajmio ured za svoj "Biro za psihologiju" gdje se nadao postići slavu i bogatstvo. Ona je i dalje bila njegova pomoćnica, pružajući mu potporu u marketingu i pronalazeći kanale da ga plasira u novine. Tijekom tog razdoblja De Kerlor je bio pod nadzorom Federalnog istražnog ureda, prethodnika FBI-a, ne samo zbog svojih sumnjivih "čarobiranja" već i zbog sumnje da gaji pronjemačke osjećaje tijekom rata. No De Kerlorovo poznanstvo s novinarima Johnom Reedom i Louise Bryant dovelo ga je pod sumnju da je i simpatizer boljševika i komunistički agitator. Pokušavajući izbjeći hajku, De Kerlori su se 1918. povukli u Boston gdje su opet na sebe navukli sumnju da su komunisti. Međutim, gotovo odmah nakon što je u lipnju 1920. rođena njihova kćer, Maria Luisa Yvonne Radha, De Kerlor je jednostavno zbrisao ostavivši Schiaparelli samu s djetetom. Kasnije, kad god je Gogo, kako su djevojčicu zvali, pitala o ocu, dobila bi odgovor da je – mrtav. U New Yorku se upustila u vezu s opernim pjevačem Marijom Laurentijem, no nakon njegove iznenadne i prerane smrti od meningitisa 1922., ostala je opet sama te se s kćeri vratila u Pariz. Schiaparelli i De Kerlor su se razveli u ožujku 1924., a on je par godina kasnije ubijen u Meksiku pod okolnostima koje nikada nisu rasvijetljene.
– Život u Parizu za mene je bio prilično dosadan, s velikom dozom samoće, zapisala je Elsa u autobiografiji. – Ako sam ikada poželjela biti muškarac, to je bilo tada. Mogućnost da izađem sama u bilo koje vrijeme, bilo gdje, oduvijek je izazivala moju zavist. Besciljno lutati noću, sjediti u kafićima i ne raditi ništa, privilegije su koje se čine nevažnim, ali zapravo okus života čine oštrijim i potpunijim. Znala sam da se više neću udati. Brak me je pogodio poput udarca u glavu, izbrisavši svaku želju da ponovno pokušam. Možda sam zahtjevna, ali nikada nisam pronašla muškarca kojeg sam trebala. Sve sam se više zatvarala, ne sluteći kako će strahovita akumulacija energije i volje u meni naći načina da se izrazi. Čistim sam slučajem krenula putem koji nitko razuman ne bi izabrao... Izmišljati haljine, zapisala je ova žena koja je u svoje vrijeme, ali i dandanas, bila mjerilo stila. I ekstravagancije... I pozitivnog šoka.
Pratite Stil na i Facebooku te Instagramu!