Overlay
Ćakula

Anamarija Asanović kakvu još niste upoznali: komentirala nam je aktualne teme i oštro kritizirala trendove u odijevanju, progovorila o očevoj slavi, majčinstvu, Splitu...

Piše Tea Sumić Miletić
Foto Jakov Prkić/CROPIX
26. prosinca 2022. - 20:40

Anamariji Asanović, kako bi rekao David Letterman, ne treba predstavljanje. Svi znamo tko je, svi znamo čija je. Međutim, ono što joj treba je prilika da na miru, bez presinga, iznese ono što ima reći. A vjerujte mi, ima. Pripremajući se za naš razgovor, malo sam, dakako, "guglala" i sve što je o njoj napisano u posljednje vrijeme, pored očekivanih vijesti o novim kolekcijama, svodi se na par istih stvari – gdje se pojavila, što je odjenula i koliko ima kilograma. No kad vam stane govoriti o onome što je zaista zanima, pa kad se priča malo razvije, sve se mijenja. Mislite li da poznajete Anamariju Asanović? Pročitajte najprije što mi je sve rekla tijekom ugodne ćakule u jednom ugostiteljskom objektu nedaleko od njezina butika u Zadarskoj ulici. Razgovor smo započele izmjenom dojmova o aktualnim temama, a jedna od njih bila je kontroverzija koja se u Splitu nedavno razvila oko pitanja prikladne ženske obuće.

Kako vi gledate na pravilo da cure smiju ući u noćni klub isključivo u cipelama s visokom potpeticom?

– Podržavam koncept da se za izlazak u klub treba lijepo srediti, ali s druge strane, jako je bitno o kakvom je klubu riječ: ako se radi o nekom super high level mjestu, jasno je da će se inzistirati na određenom dress codeu, ali ako je u pitanju prosječno mjesto za izlazak, stvarno ne vidim smisao cjepidlačenja oko visine potpetice. Nisu bitni ni visina potpetice ni tip obuće, bitno je da je uredna, a to svakako treba vrijediti i za muškarce. No, nažalost, kod nas se kultura odijevanja srozala, a odijevanje nije nešto trivijalno. Odijevanje je tvoja prezentacija. Prije nego što uopće progovoriš, tvoja je odjeća već dala jedan vizualni signal.

Što mislite, što je uzrok tom srozavanju?

– Mislim da je riječ o nedostatku kućnog odgoja, a sve počinje s odjećom koju biramo djeci. Jasno mi je da je najlakše dijete poslati u školu u gegama jer se lako održavaju i pristupačne su, ali gegama je mjesto u teretani. Čim se iz nje iziđe, trebalo bi preko gega staviti hudicu ili nešto slično. A ono što nikako ne razumijem su majke koje svojim malim curicama odijevaju odjeću za dvadesetogodišnjakinje, prekratke minice i mucaste majice. Kad djevojčica dobije takvu poruku od majke, nastavak je jasan. 

image
Jakov Prkić/CROPIX

Ima li to veze s pop-kulturom, koja je posljednjih godina zapravo poprilično vulgarna?

– Pa svakako, jednim dijelom i s tim. Trebalo bi razlikovati pravila za scenske kostime, to je show i to je vrsta uniforme, kao kod gimnastičarki, koje nastupaju u trikoima, ali ako se to prenosi na ulicu, to nije normalno. Imam dojam da je sve svedeno na natjecanje, dokazivanje nečega, bilo u javnosti bilo na društvenim mrežama, kao da vjeruju da će ih se bolje razumjeti i primijetiti ako su pokazale nogu ili...

Guzu, u gegama, kao Kardashianke...

– Da, Kardashianke, ali i one za ozbiljnije prilike biraju konzervativniju odjeću i poštuju pravila. Pravila o odijevanju postoje s razlogom. Za vrijeme svojeg studija u Milanu (na Institutu Marangoni Design, nap. a.), na ispite sam, kao i svi drugi, izlazila u crnoj, decentnoj odjeći i s cipelama na visoku potpeticu, jer to je prilika u kojoj ne predstavljaš sebe, nego svoj rad. Drugačije te ne bi pustili na ispit jer bi se kršenje tih pravila smatralo nepoštovanjem škole. 

Jesu li takva pravila o odijevanju vrijedila i u drugim obrazovnim institucijama ili samo na vašem fakultetu, s obzirom na usmjerenje...?

– U toj su ustanovi, s obzirom na njezinu prirodu, pravila ponešto stroža, ali zapravo se u svim institucijama poštuju pravila odijevanja. Nikome ne bi palo na pamet u Scalu doći u trapericama. Ali kad ti gradonačelnik dođe na premijeru u rebama, možda ćeš se zapitati zašto on može, a ja ne bih mogla... Ista je stvar sa školom, evo vratit ću se na gege – kad curici na taj način pokažeš da nije bitno kako izgleda, ona, kad odraste, neće mariti za pravila pristojnog odijevanja. 

A zamjerate li štogod muškarcima u pogledu odijevanja?

– Zamjeram im što nisu dovoljno muževni (smijeh). Više nitko ne zna pristupiti ženi, obratiti joj se... Čini mi se da je mlađe generacije ova era društvenih mreža na jedan način zakinula. Svjedočila sam nevjerojatnoj situaciji da grupica cura sjedi na zidiću koji metar od grupice momaka i da se međusobno dopisuju umjesto da netko nekome priđe, da sjednu skupa. U čemu je problem? Izgleda da sam ja zadnja generacija (1988., nap. a.) koja je išla u disko u kojem su svirali sentiši, u kojem su momci pozivali cure na ples. Danas je sve drugačije, a i cure su drugačije i izgledaju drugačije, ja uopće ne mogu procijeniti koliko neka cura ima godina. Zbog svega ovoga o čemu smo govorili ja sam mišljenja da bi u škole trebalo vratiti kute.

Taj su vam nedavno izrečeni stav neki malo zamjerili...

– To je stav koji čvrsto zauzimam i tema o kojoj sam puno istraživala. U Francuskoj, Engleskoj i Turskoj svi nose uniforme, bilo da idu u državne bilo u privatne škole, a razlog za to nije samo socijalna nejednakost, nego i sigurnost. Kad se učenik u kuti zatekne negdje izvan škole u vrijeme dok traje nastava, odrasli će mu se obratiti, pitati ga treba li mu pomoć, je li se nešto dogodilo..., a s druge strane, kad tinejdžer u školskoj kuti dođe kupiti alkohol ili cigarete, jasno je da je u dobi kad je nezakonito to mu prodati. Vrlo sam stroga po pitanju izgleda, smatram da u školi nema mjesta ni šminkanju jer vjerujem da se treba znati red. Djeca trebaju imati strukturu, život im je lakši kad imaju red. Ja to vidim i na mojoj kćeri, ona zna kako sve ide u danu: prvo škola, pa trening pa malo igre, dva crtića i u krevet jer sutra slijedi novi dan. Ako na vrijeme nije obavila sve što je trebala, dobit će samo jedan crtić. Nema u mene labavo (smijeh). Kad se dijete nauči na red, ono traži red.

image
Jakov Prkić/CROPIX

Postoji li netko u našem javnom životu čiji biste nam način odijevanja mogli pohvaliti?

– Sviđa mi se kako se odijeva Izabel Kovačić, drag mi je taj njezin decentan, profinjen stil. Volim pravilo "manje je više" i vjerujem da svaka žena i kad je potpuno odjevena može pokazati svoju ženstvenost. Nije mi jasno kad netko to ne razumije. Kako ne požele ostaviti dozu misterija? Bez veze mi je kad se otkriju sve karte.

Kako vam se sviđa stajling Kolinde Grabar-Kitarović na Svjetskom prvenstvu? Mislim na narodnu nošnju s crvenim vezom.

– Priznajem da me je ugodno iznenadila. Meni je jako žao što se Hrvati srame svog nasljeđa, tradicije i običaja. Na primjer, svi su prije par godina bili ludi za košuljama ukrajinske dizajnerice Vite Kin, svi su radili po tom uzorku i svi smo to kupovali, a zapravo imamo naše nošnje, po mojem mišljenju puno ljepše. Mnogi to niti ne znaju. Domaći dizajneri povremeno posegnu za tim motivima, ali pritom idu malo previše u etno, mislim da je to razlog zašto šira javnost ne reagira pozitivnije. Trebalo bi to malo osuvremeniti. Ja sam u okviru velikog projekta o povratku tradiciji, koji sam radila u Calegari školi u suradnji s EU fondovima, napravila rekonstrukciju splitske narodne nošnje. Kako svi znamo kako izgleda svečana, izabrala sam radničku, u tamnim bojama, a ono što je meni posebno zanimljivo na njoj su detalji, poput crvenog obruba na prsluku koji se nosio preko košulje, a takve bi detalje trebalo prenositi na suvremene kreacije. Meni je, recimo, predivno kad se mladoženja pojavi u odijelu s tradicijskim elementima. 

Kad već spominjete vjenčanja, što bi po vašem mišljenju bio odgovarajući dress code za tu prigodu, jer lako je dobiti dojam da mnogi, odijevajući se za poći na vjenčanje, izgube busolu?

– Uh (smijeh). Najprije treba poći od maturalne večeri, koja je ritual ulaska u zrelost. Cure koje dođu u moj butik po maturalnu haljinu već znaju da im ja neću napraviti minić, a ako ne znaju, ja im to otvoreno kažem. Svaka ta haljina predstavlja mene i ne pada mi na pamet kompromitirati se na takav način, tim više što se meni sve još strože gleda nego drugima...

image
Jakov Prkić/CROPIX

Kako se nosite s tom činjenicom da ste uvijek pod povećalom? Jednom sam pročitala da ste se na prve revije prijavljivali pod drugim imenom kako biste izbjegli da se na vas gleda kao na dijete slavnog nogometaša...

– Zbog mene su u srednjoj umjetničkoj morali uvesti natjecanje pod šiframa, da ne bi ispalo da je namješteno. A ja sam svejedno svaki put pobjeđivala! To mi je bio dokaz da imam talent jer su mi u to vrijeme uporno govorili da za sve mogu zahvaliti tome što sam kći Aljoše Asanovića. Jako sam sretna što sam otišla vani studirati, jer da sam ostala tu, vjerojatno bih, kao u osnovnoj školi, imala određenih problema s profesorima ili bih možda odrasla u iskompleksiranu osobu. U srednjoj sam školi zato tajila tko mi je otac. Sjećam se zgode kad je jednom, kad sam bila u drugom srednje, stigao na primanje, a prijateljica me je došla zvati: "Brzo, brzo, dođi, nećeš virovat ko je doša u školu!" Pravila sam se da mi se ne da, ali ona je navaljivala pa sam joj rekla da mi je to tata. Dugo je bila ljuta na mene (smijeh). Ali bilo je i manje smiješnih situacija, bilo je ljudi koji su tvrdili da me jako dobro poznaju i svašta su o meni pričali, a ja ih nikad nisam vidjela. Na jednog sam takvog naišla dok je svojem društvu pričao neku navodnu anegdotu. Kad je završio s pričom, pokazala sam mu osobnu i rekla: "Ajde, molim te, kad me vidiš, priđi na drugu stranu ulice." Nije to uvijek bilo lako, ali danas kad gledam na takva iskustva, vjerujem da su me izgradila kao osobu. Ja danas u svakom projektu kojeg se uhvatim dajem 120 posto od sebe, nikome ne želim pružiti priliku da me može kritizirati. Jer kad krene kritika, počne se udarati i po mojem ocu, bratu, materi...

Bojite li se da će se vaša curica jednog dana suočiti s istim izazovima?

– Ja svoju kćer odgajam tako da joj gradim osobnost, da bude sigurna u sebe i da ima svoje mišljenje. Bitno mi je da zna da je dobro i važno biti drugačiji, da se ne srami reći da joj se nešto ne sviđa. Djeca su jako povodljiva, evo jedan od primjera je odijevanje, pa kad nešto ima jedna u razredu, odmah to želi druga pa na kraju sve nose isto, bez obzira na to sviđa li im se to zapravo ili ne. Svojim radom želim potaknuti žene da budu samouvjerene i da požele biti drugačije. Za takve, samostalne žene sa svojim mišljenjem, dizajniram svoje kreacije. 

image
Jakov Prkić/CROPIX

Kako to da niste, poput mnogih, otišli u Zagreb? Vjerojatno biste gore imali više prilika za suradnju, bili biste prisutniji na eventima, možda biste imali više poznatih klijentica...

– Ostala sam u Splitu jer želim pokazati da se i odavde može raditi i stvarati, a jednako tako želim i Zagrebu dati do znanja da se i u drugim gradovima nalaze ljudi koji mogu raditi zanimljive stvari, da ne moraju, kad iz Zagreba krenu na neko snimanje, sa sobom voditi cijeli tim. Ja stvarno imam problem, želim mijenjati svijet (smijeh). A kad ideš mijenjati svijet, onda krećeš od sebe. Da, ja sam godinama živjela vani, ali sad sam tu, i da, teško je voditi ovakav posao odavde, ali može se. Iako bi od drugdje bilo lakše, prednosti koje Split ima po meni su neusporedive. Lijepo vrijeme, manji grad, više vremena za sebe i bližnje. Super mi je ova priča koja se pokrenula po gradskim kotarima u kojima su sada u prvom planu mladi ljudi koji žele i znaju raditi, ti ljudi sve što rade čine za dobro svoje djece, tu nema politike, to je briga za dobrobit. Samo da je više takvih! Na taj se način djeci i mladima daje primjer. 

Kako se vi kao dizajnerica i poduzetnica nosite s konkurencijom fast fashion brendova?

– Jednostavno. Ja guram svoje! Nastavljam u svom điru, radim modele koji su pročišćeni i elegantni. Ne sviđa mi se dizajn koji ostavlja dojam da je sve nabacano bez posebnog razloga, to je posljedica toga što je modna industrija pretvorena u jedno veliko natjecanje čiji je smisao tko će više, brže. Pod takvim se presingom ne može dizajnirati kako treba niti se odjeća može proizvesti kako treba. Ali to tako ne ide, iza svake kolekcije treba stajati priča. Kod fast fashiona priče nema, bitno je samo da je novo. Ali to uopće nije novo. Ništa fast ne može biti novo ni dobro, svemu treba svoje vrijeme.

Makeup Ines Budim
Frizura: Il mio mondo by Dina
Outfit: Anamarija Asanović


Pratite Stil na Instagramu i Facebooku!

29. siječanj 2023 12:46