Overlay
omaž kultnom zdanju

Tina Spahija pripremila je kolekciju u čast Koteksu koja će oduševiti zaljubljenike u splitske zlatne osamdesete. A revija će biti istinski spektakl...

Piše Jasenka Leskur Staničić
Foto Glorija Lizde
3. studenog 2022. - 16:36

Splitska modna dizajnerica i kostimografkinja sa zagrebačkom adresom Tina Spahija predstavit će u svom rodnom gradu 4. studenoga umjetnički performans koji problematizira modernističku arhitekturu kompleksa "Koteks". Riječ je o umjetničkoj simbiozi kostimografije, scenografije, zvuka i slike, a koju će realizirati u suradnji s još tri umjetnika, te u produkciji Galerije Škola, izlagačko-galerijskog programa Škole likovnih umjetnosti Split.

Ova mlada umjetnica, čiji je kalendar ispunjen brojnim, već dogovorenim obavezama upravo se vratila iz Rovinja, gdje je kao kostimografkinja sudjelovala na snimanju kratkometražnog filma "Jogurt, sok, cigarete" splitskog redatelja Josipa Lukića i SABMARINE produkcije, a paralelno s kolekcijom za splitski performans razvija i neke druge projekte od kojih će je jedan uskoro ponovno "vratiti" u Split.

O čemu se radi, saznali smo razgovarajući s Tinom uoči performansa koji je zamišljen na platou sportsko-trgovačkog kompleksa "Koteks":

- Slikarica i profesorica u Školi likovnih umjetnosti u Splitu Hana Letica pozvala me da sudjelujem na projektu kao bivša učenica te škole i prepustila mi da za temu "Koteksa" smislim koncept koji želim. Budući da se bavim konceptualnim modnim dizajnom, odlučila sam istražiti povijest "Koteksa" od izgradnje do danas i izdvojiti ključne trenutke vezane uz zgradu i ono što ona predstavlja, odnosno što bi trebala predstavljati. Zapravo, izrađujem odjevne predmete na kojima će biti printane fotografije i grafička rješenja, a izrađuje ih fotografkinja Alma Štrkljević. Tim fotografijama, grafičkim rješenjima, krojem odjeće, izborom materijala i kolora želim naglasiti nekakve ključne trenutke vezane za "Koteks" i Sportski centar Gripe, poput Mediteranskih igara mladih iz 1979. godine, košarkaškog kluba "Jugoplastika", trgovačkog centra u njegovim "zlatnim danima" 80-ih godina, te ukazati na proces propadanja, točnije ovog trenutnog stanja. Svaki model ima svoju temu i time postaje omaž konkretnom događaju ili trenutku vezanom za zgradu "Koteksa". Također želim svojim radom naglasiti kako je, korištenjem medija tekstila, printa i izrade odjeće, moguće na konceptualan način stvoriti živu sliku. Pokretom tijela osobe koja je odjevena u takvu odjeću, ljudsko tijelo postaje umjetničko platno. Događaj će snimati Darko Škrobonja, a videomaterijal će biti zaseban rad, kasnije ćemo ga negdje i izložiti. Izvedba će biti popraćena izvedbom benda New Gondoliers. Želim splitskoj publici prikazati nekakav drukčiji pristup umjetnosti i performansu.

- Tehniku apliciranja fotografija na tekstilu koristili ste i u svojim ranijim kolekcijama. Kakav je pritom redoslijed: nastaje li prvo odjeća ili fotografija?

- Takav rad nastaje tako da prvo imam tematiku, motiv i ideju koju istražujem i skiciram, pa u suradnji s fotografima napravimo fotografije na određenu temu. Zatim se one printaju na odabrani tekstil da bi se od toga naknadno izradili odjevni predmeti.

- Kakve uspomene imate na "Koteks"?

- "Koteks" me kao arhitektonsko zdanje uvijek fasciniralo i bez obzira na njegovo trenutno stanje, koje po meni ne bi trebalo biti takvo i ne bi trebalo postojati opravdanje za to, s nekim ponosom tuda prošećem. Još kad sam bila u vrtiću odlazila sam na karneval u tamošnji klub "Metropolis"...

- Kao suradnici se pojavljuju učenici Likovne škole koju ste pohađali - koliko je ta škola utjecala na vas?

- Nakon mučne osnovne škole, Škola likovnih umjetnosti je za mene bila utočište gdje sam upoznala ljude slične sebi i dandanas su mi to najbliži prijatelji. Zahvaljujući njoj počela sam se izražavati onako kako želim. Već tada sam razmišljala da modnom dizajnu želim pristupati kao umjetnica, a da se uz to želim baviti i kostimografijom, što upravo sad, desetak godine kasnije, i jest moja stvarnost i posao. Katkad se moram "uštipnuti" da shvatim da zbilja radim ono što sam oduvijek htjela i ono što stvarno volim.

- Modnim dizajnom ste se počeli baviti i prije upisa na Tekstilno-tehnološki fakultet u Zagrebu – kakvo iskustvo vam je donijelo školovanje na tom fakultetu?

- Upisom na fakultet su mi, takoreći, malo "lađe potonule", bila sam razočarana pristupom i načinom rada te sam zapala u kreativnu depresiju. Ipak sam odrađivala sve svoje studentske dužnosti i tijekom apsolventske godine upoznala studente s Akademije dramskih umjetnosti pa počela paralelno raditi kao kostimografkinja na studentskim filmovima. Kad gledam unazad, zahvalna sam što sam si dala vremena, pauzirala godinu dana i posvetila se stvarima koje me zanimaju i s kojima ću uspjeti dobiti željeno iskustvo i motivaciju za daljnji napredak. Osim toga, apsolventske godine su mi dale vrijeme da dobro razmislim što želim upisati nakon završenog preddiplomskog studija. A kad sam napokon diplomirala, upisala sam diplomski smjer Teorija i kultura mode, koji mi je "spasio" studiranje. Sa zadovoljstvom sam odlazila na predavanja, istraživala, čitala i stvarala vlastite stručne tekstove unutar tematike kojom se bavim, točnije kulturnim fenomenom mode. Napokon sam učila nešto novo i to mi je uvelike pomoglo u onome čime se danas bavim, pogotovo jer modnom dizajnu pristupam istraživački. Čitanje i istraživanje literature glavni je dio mog procesa stvaranja nekog rada, a i glavni dio procesa nastajanja kostimografije za predstavu ili film.

- Kostimografija je vaša stalna preokupacija – koje biste dosadašnje projekte izdvojili kao najvažnije u karijeri?

- Kronološki, izdvojila bih studentsku predstavu "Opera za tri groša", završni rad Marina Lea Jankovića iz 2018. godine, kad sam bez budžeta odjenula dvadesetak plesača i glumaca u kostime koji su trebali podsjećati na dvadesete godine 20. stoljeća. Zatim dječja baletna predstava "Zlokobno zrcalo" koreografkinje Zorane Mihelčić iz 2019. godine, gdje sam bila glavni kostimograf. No, ove godine sam imala priliku surađivati, raditi i učiti od genijalnih kostimografkinja Ane Fucijaš i Zdravke Ivandije Kirigin.

S Anom Fucijaš sam krajem 2021. prvi put radila u HNK u Zagrebu, bila sam joj asistentica na predstavi "64" redateljice Arije Rizvić prema tekstu Tene Štivičić, a onda smo u Kunst teatru u Zagrebu radile na predstavi "Ti si prvi hrabar" prema tekstu Espi Tomičić, koju je režirao Ivan Penović.

Zdravki Ivandiji Kirigin sam bila asistent na genijalnoj novoj predstavi Olivera Frljića "Braća Karamazovi" u ZKM-u, i tu sam naučila mnogo o samom procesu nastajanja, patiniranja i dramaturškoj važnosti kostima, te baš o organizaciji i komunikaciji tijekom pripremanja jedne predstave. Zatim su tu "Bura" redatelja Romana Nikolića u Teatru &td, "Sorry" redatelja Bobe Jelčića u HNK i dječja predstava "Čudesna šuma", koju je režirala Lea Anastazija Fleger za Dubrovačke ljetne igre.

- Vaša kolekcija bodija koji su istovremeno funkcionalni, sportski i elegantni, naglasila je vaše poznavanje svijeta gimnastike, baleta. Plesali ste balet?

- Bodiji su nastali prije desetak godina. Moja majka Božena Spahija i ja dizajnirale smo ga od materijala s kojim smo obje tada već dugo radile, lycre, gimnastičkog materijala od kojeg se izrađuju plesni i sportski dresovi te kupaći kostimi. Majka nam je, dok sam išla na balet u Hrvatskoj glazbenoj mladeži u Splitu, kod Branke Čiće Trumbić i pokojnog Luciana Perića, od prvog razreda osnovne škole pa sve dok se nisam preselila u Zagreb na fakultet, izrađivala plesne trikoe za "class", za treninge i predstave. I tada je počela moja fascinacija tim materijalima i krojevima. Dandanas koristim lycru u svakom svome modnom konceptu, pa se može reći da je taj materijal zapravo moj "zaštitni znak". Balet je bila moja druga ljubav, a povremeno još uvijek rekreativno plešem.

- Je li vaše bavljenje modom nekakva prirodna posljedica okolnosti da je majka imala krojački obrt i bavila se odjećom?

- Bavljenje modom je bila moja odluka, no definitivno je mnogo utjecaja imalo to što mi se i baka s majčine strane bavila šivanjem, moja majka to naslijedila, a ja od toga napravila karijeru. Cijeli život imam doticaj s izradom odjeće i kostima. Zahvalna sam što me uvijek poticala i motivirala u tome čime se želim baviti, a uz nju sam najviše i naučila o konstrukciji, modeliranju te izradi odjeće. Majka je moja desna ruka, s njom razvijam sve modne koncepte i ostala mi je glavna suradnica i savjetnica. Nakon što ja smislim i dizajniram sve, s njom ulazim u proces izrade i divno je u tom procesu surađivati baš s osobom koja savršeno razumije i čita moje ideje i skice.

- Što vi volite nositi? Na koji način razmišljate kad gradite svoj vlastiti odjevni stil?

- Ja sam odmalena bila "čudakinja" što se tiče odijevanja, pogotovo u Splitu. Majčino i moje odijevanje nikada nije bilo tipično. U osnovnoj nisam baš bila omiljena zbog svog izgleda, no ja sam nosila što sam htjela, jer je to bilo jedino što poznajem i što me je veselilo. Moj stil odijevanja je zapravo ekstenzija mog karaktera i uopće puno ne razmišljam o tome, jednostavno znam što me privlači i što volim i želim nositi. Uz to, zabavlja me odijevanjem ulaziti u nekakve "uloge", veseli me spajati odjevne komade iz različitih povijesnih razdoblja, ali da na kraju ne izgledam "kostimirano", nego suvremeno.

- Volite kombinirati stare, odbačene i suvremene komade odjeće - čime se pritom rukovodite?

- Zanimljiv mi je proces upcyclinga, prekrojavanje i oživljavanje starih odjevnih predmeta u nove, korištenje starih, "zaboravljenih" materijala i osmišljavanje dizajna koji nužno nije tipičan za odabrani materijal. Prošle godine sam započela cijelu kolekciju baziranu na starim materijalima pronađenim u noninom sanduku, te tom kolekcijom želim izraditi hibrid noninih starih materijala, maminog starog jeansa koji ona prikuplja već godinama i mog dizajna. Zapravo želim da kolekcija bude spoj tri generacije u obitelji, kao obiteljsko stablo u obliku odjeće.

- Živite u Zagrebu, a jedno vrijeme ste živjeli u Berlinu. Odgovaraju li vam više veliki gradovi ili male sredine poput Splita?

- Zaključila sam da mi je svejedno, točnije nije do grada i veličine nego je do mene i kako se ja osjećam. Lijepo mi je u Zagrebu jer tu imam dosta posla i aktivna sam. Berlin je bio ispunjenje tog poriva da probam otići izvan države, da vidim kako ću se snaći i poprilično dobro sam se snašla tamo i životno i poslovno. A Split najviše volim, tu sam nekako najsigurnija jer sam doma i sretna sam što uvijek imam osjećaj da se mogu vratiti.

- Imate li neki novi projekt u planu?

- Paralelno dok izrađujem kolekciju za splitski performans, pripremam kostimografiju za novu predstavu, adaptaciju Danteovog pakla pod nazivom "Danteov pakao: Uprizorenje duše" u Teatru &td, koju režira mladi glumac i redatelj Marin Klišmanić, čija premijera bi trebala biti u prosincu. A za 2023. imam plan izlagati svoj novi modni koncept u Galeriji kluba "Kocka".

Pratite Stil na Instagramu i Facebooku!

24. rujan 2023 04:56