Overlay
genijalne pjesme

Svjetski album južnjačkog sentimenta: Kensington Lima nas je oduševio svojim Southboundom, ali Josip Radić nikad neće biti hrvatska pop-zvijezda

Piše Sandro Pogutz
Foto Promo
21. studenog 2021. - 10:27

Uvjeren sam da bi Neno Belan ili Zlatan Stipišić, kad im zašteka inspiracija, u tom trenutku "ubili" za neku od pjesama Josipa Radića. Zapravo, za većinu njih, ali "nema potrebe za to", rekao bi Gibonni u jednom svom novijem klasičnom ostvarenju.
Za njega sumnjam da će pitati, ali Belan već jest. Uostalom, on se već iskazao u legalnom preuzimanju tuđih pjesama koje je učinio "svojim" hitovima. Tako će "Sunny Day" svi prije povezati s Belanom nego s autorom Zdravkom Bajanom, a Josipu Radiću preveo je i prearanžirao zaključnu pjesmu s prvog albuma Kensington Lime – "Summer's Gone" – i lansirao je kao "Lito umire". I eto nacionalnog hita, s tekstom na hrvatskom koji gađa opća mjesta masovne emocionalnosti, i aranžmanom koji se bolje od ionako prekrasnog originala lijepi za radijske playliste.

Josip Radić, međutim, nikad neće biti hrvatska pop-zvijezda. Karizma mu je obrnuto proporcionalna golemom glazbenom talentu koji pokazuje kao osovina "engleskog" benda Kensington Lima i polovica bračkog dvojca Valentino Bošković.

Da mu je stalo, siguran sam da bi se znao prilagoditi tržištu, ali morao bi poraditi i na "imageu", a nekako mi se čini da mu se to baš ne da. Uostalom, napisao je glazbu za hit s prošlog Splitskog festivala, "Bambina mia". No, ni tu ga nitko nije "doživio", i bolje, pa će ga jedan od komentatora ispod spota na YouTubeu izostaviti s liste "krivaca": "TBF, nije se sramota umirovit. Cambi, provajte sa Magazinom, tu publiku tražite. ST koke, drž'te se Instagrama."

Josip Radić, dakle, glazbeno može što hoće, a najmanje to hoće monetizirati u obliku osobne slave i pripadajućih joj beriva. Najbolje se osjeća kao autor u studiju, a tu već može biti i "rezervni" Paul McCartney, Brian Wilson, Tom Petty, David Gilmour ili bilo koji drugi od povijesnih uzora koje s vrlo podnošljivom lakoćom "prepisuje" u posve svojim, originalnim pjesmama koje su na drugom dugosvirajućem izdanju Kensington Lime, "Southbound", još neodoljivije nego one s prvijenca "May". Nekako "uhranjenije" u svakom smislu, boldirane... ma, reći ću i to – grandioznije.

Naročito dvije koje su strateški smještene točno na sredinu i kraj, kao peta i deseta: "The Art of Lonelinnes" i "Fading Sun".
Ova prva – plasirana odavno kao prvi singl u nizu od šest prije samog albuma – osobni mi je favorit. Počinje kao "ljepljiva" americana da bi u drugoj polovici sitnim pozadinskim sint-vezom, zapravo vrlo suptilno uklopljenim "citatom", na trenutak dozvala "Comfortably Numb" Pink Floyda i tu vas potpuno ščepa, bar mene, nastavljajući vas nositi u sve moćnijem instrumentalnom kotrljanju do samog kraja. Za ovakve je stvari izmišljena komanda "repeat".

Završna desetminutna "Fading Sun" ima ništa manje impresivan učinak, s orguljama na početku kao dominantnim zavodničkim elementom, jednako kao i hammondice u uvodu "Holly Mess". Kad ih čujete ovdje, i to će vas, osim verbalne doskočice, povući da naslov pročitate kao "Svetu misu", no živahni obrat i sam tekst ubrzo objašnjavaju pravi naslov, "Sveta zbrka": "...svećenik je bio vrlo pijan..."

Do kraja spomenutog "Zagaslog Sunca" iskazali su se baš svi instrumentalisti, prizivajući u zadnjoj petini ponovno Floyde, ovaj put iz završnice albuma "Wish You Here", uključujući i činjenicu da Radićev glas na momente zvuči kao Watersov.
Ako treba "povući" na McCartneyjev rukopis, može i to, ali pjesma se neće zvati "Yesterday" nego "Tomorrow". I ako bih se morao kladiti koju bi Belan preuzeo s ovog albuma da je "pozlati", bila bi to ova klavirska balada s kasnijim divnim orkestralnim "uzbrdicama". Ili bi to možda bila, na istom tragu, "Late Night Radio Host"? U ovu, najviše beatlesovsku skupinu, spada i "What Was That You Said".

Inače, produkciju potpisuje Jere Šešelja i u njemu vidim prvog idućeg zaslužnika za blistavu zvučnu sliku "Southbanda". Njoj svakako, kao članovi benda, uz Radića kao pjevača i gitarista, te Šešelju na bubnjevima, pridonose i Lovorka Sršen (vokal), Danijel Benko (gitara), Karlo Kurtalj (bas) i Davor Capković (gitara).

"How To Write Song" još je jedan dokaz da Radić doista zna kako napisati pjesmu, pa i onu bržu, jednako kao i najposkočniju, "Cheer up Old Bugger".

Nekako sam krenuo s kraja, ali ne teba zaboraviti tri prve skladbe, kao dostojan, široki ulaz u ovaj "muzej" starinskog pop-rocka s Radićem kao superiornim šefom restauratorkog glazbenog zavoda.

image
Kensington Lima Southbound

"Southbound" prijevodom svog naslova – "Južnim pravcem" ili "Pravac jug", kako vam drago – i "coverom" na kojem se nalazi fotografija Feđe Klarića iz osamdesetih, s poljupcem zaljubljenog para na mokroj Rivi, samo naizgled cilja na južnjački sentiment i bolju prošlosti iz radionice nekog od "splitske dice".

Ovaj album ipak ne treba suditi po "koricama": on nadilazi lokalne i hrvatske okvire i zadovoljava svjetske kriterije. No, vani već imaju originale i epigone. Na domaćem pak terenu, Radiću u Kensington Limi fale tekstovi koji bi na materinjem jeziku gađali domaću publiku nekim jačim identifikacijskim strelicama. Da, fali mu ta volja za hit kakvu imaju Belan i Gibonni... Za to ponekad nisu dovoljne "samo" divna melodija i moćna orkestracija.

Suradnja uglednih gostiju

Uz članove benda, u stvaranju albuma sudjelovali su ugledni gosti: sveprisutni Toni Starešinić (Chui), Tibor Karamehmedović, Donat Mandić, članovi Fiumensa Olja Dešić i Vedran Križan, kao i Vlado Mirčeta iz Mayalesa, Dean Melki iz Pavela, Marko Jurić iz Belfast Fooda i Beatles Revival Banda i Mihael Kurjančić iz Vatre. Tu su i orkestrator i skladatelj Dalibor Grubačević te vokalistice Katarina Radić i Ivana Kovačević. Tekstualni doprinos dao je Neven Kolarić.
Na nalovnicu albuma “Southbound” izvrsno je “sjela” retrofotografija Feđe Klarića, otprije točno 40 godina, koju je u obliku artworka prilagodio Branko Dragičević.

Pratite Stil i na Instagramu!

22. studeni 2021 16:20