Overlay
Rosalía

Pjeva da se smrzneš: novi album cure o koju se ‘ogrebala‘ Severina oduševio je našeg glazbenog kritičara, ništa manje nije intrigantna ni njena priča

Piše Sandro Pogutz
Foto /Profimedia
30. svibnja 2022. - 11:56

Pravo da vam kažem, sviđa mi se Rosalía, jako. To je ona cura kojoj je Severina "popalila" videospot "La Fama". Kao slučajno? Mo'š mislit! Čak je i kratki naslov pjesme sastavljen od približno istih slova: "Fališ mi". U oba slučaja mjesto radnje je noćni klub, ona izlazi na pozornicu, pleše...  Za stolom u zamračenom parteru sjedi bradonja koji će joj se pridružiti u pjesmi, a ona mu priđe i počne koketirati. Kod Rosalíje to je The Weeknd, svjetski pop star iz Kanade koji se ovdje usudio propjevati na španjolskom, a kod Seve balkanska gay zvijezda iz Bugarske, Azis, koji također ne pjeva na materinjem jeziku. Mnogi su prije mjesec dana graknuli na plagiranje Rosalíjinog videa, a zapravo je pokupljena kompletna shema. Severina se napila mlade krvi na izvoru inspiracije, ali morate joj priznati da ima ukusa u izboru predloška.

Ima li i poneka razlika, osim one da The Weeknd nije gay, ni blizu? Ima. U zvuku: kod Sevke potrošna balkanika, a kod Rosalíje latino paljevina koja pokreće i "starog karonju ka šta sam ja". A možda bi zaintrigirala i još starijeg Vlatka Stefanovskog, koji je u talk-showu "Moja priča" (dostupnom na YouTubeu) govorio dosta kritično o suvremenoj svjetskoj pop-produkciji s latino utjecajima. Kaže – citirajući Grega Lakea – kako je sedamdesetih godina glazbenicima bilo najvažnije da su autentični i različiti, koji god žanr svirali... "A danas, slušam radio... beat je 120 otkucaja u minuti, a ritam taj novi latino koji sliči na naš čoček. Pjesme sliče kao jaje jajetu, melodijske linije su odavno prožvakane i banalne. Glazbu ne produciraju muzičari nego dizajneri zvuka koji uhvate s tri prsta nešto na klavijaturama... aha! – zanimljivo zvuči, daj mi neku talentiranu pjevačicu da preko toga nešto improvizira. I to je današnja pop muzika, nažalost. Katastrofa. Ne mogu slušati. Ništa me ne dotiče. Možda sam star i staromodan, priznajem. Ali, ovo što slušan na radiju... u 30 pjesma možda ubodeš jednu dobru. Taj novi latino, kvazilatino...", lamentira stari velemajstor gitare.

image
AFP

Generalno uzevši, teško se ne složiti s njim. Površno gledajući i slušajući, kad otvorite Rosalíjin video za pjesmu "Chicken Teriyaki" (singl kojim je najavila svoj novi album "Motomami") rekli biste da je i ona taj slučaj. I teško promašili. Ovo jest uvjerljivo najslabija stvar na albumu, koju ću i ja, nakon par informativnih preslušavanja, ubuduće glatko preskakati. Ali, to je tek jedan lukavi ustupak merkantilnosti. Ova turbotalentirana Španjolka iz Barcelone nije glas za "bajanje" preko zamornih, uvijek istih beatova. Ona je transžanrovska kantautorica i veličanstvena pjevačica, ogromnog raspona glasa, glazbenih interesa i utjecaja, koje koristi neopterećeno i nevjerojatno vješto, lako i odvažno. Trap, hip-hop, reggaeton, R&B – sve igra, ali onda će se naglo vratiti svom iskonu – flamenku, kojeg je otkrila s 13 godina. Posve samostalno, jer u njezinoj obitelji u Kataloniji slušao se samo zapadni pop. I nitko joj nije imao doticaja s glazbenom industrijom, sve dok joj majka, poslovna žena, nije dala otkaz u firmi da bi postala kćerkina menadžerica.

image
AFP

Ne znam je li Stefanovski slušao prvi Rosalíajin album "Los Ángeles" (2017.), ali naravno da bi mu se svidio na prvu, bez ikakve dvojbe. Jer tu imamo eksperimentalni flamenko, s vještim gitaristom koji je svojedobno nastupao u punk bendu i blistavim vokalom mlade pjevačice koja se desetak godina brusila u školi flamenko pjevanja. Na svom prvijencu Rosalía je surađivala s 16 godina starijim klasično obrazovanim pijanistom Raülom Refreeom. On je 90-ih napustio glazbenu školu kako bi osnovao punk bend, a kasnije će postati traženi producent i instrumentalist u Barceloni. Prvi put kada su se sreli, 2015., razgovarali su ne samo o flamenku, već i o Jamesu Blakeu, Kanyeu Westu, Franku Oceanu... Nakon toga sastajali su se u njegovu studiju više puta mjesečno, dijeleći glazbu u dugim sesijama preslušavanja.

image
AFP

"Bio je to festival eklekticizma", rekao je Refree 2019. u pozamašnom tekstu posvećenom Rosalíji u "New York Times Magazineu". Ona bi mu, kaže, pustila malo reggaetona, a on bi joj odgovorio s nekom americanom. Onda bi poslušali čisti flamenko ili pak genijalnog klasičnog pijanista Glenna Goulda. Iz tih druženja rodila se ideja o suradnji na prvom albumu. Rosalía mu je donijela stare flamenko pjesme iz "vremenske kapsule", uglavnom iz prve polovice prošlog stoljeća. Zajedno su improvizirali nove verzije svake od njih. "Željeli smo donijeti vlastito čitanje", rekao je Refree. Na njih pritom nije utjecala samo arhivska "loza" flamenka, već i ogoljenost i emocionalnost albuma "American Recordings" Johnnyja Casha u produkciji Ricka Rubina. Na sličan način svojim su predlošcima pristupili Rosalía i Raül.

image
-AFP

Rosalía se preselila u Kaliforniju krajem 2016. nakon potpisivanja ugovora s Universalom, koji je izdao njezin debitantski album. No, već tada je znala da želi spojiti flamenko s elektroničkom glazbom. S Refreeom je bila isprobala nekoliko pjesama koje je sama skladala, ali ih je odlučila isključiti s "Los Ángelesa". No, to iskustvo iskoristila je kada je završila snimanje i počela osmišljavati zbirku vlastitih skladbi koja se na kraju pretvorila u album "El Mal Querer" (2018.). A to je bio masivan uspjeh, komercijalni skok koji je najlakše ilustrirati brojkama sa streaming servisa Spotify. Najpopularnija pjesma s flamenco prvijenca, "Catalina", dosad bilježi 19 i pol milijuna slušanja, a ostale uglavnom između četiri i šest, dok uz megahit "Malamente" s drugog albuma stoji broj veći od 216 milijuna. Ostalima "semafor" pokazuje od 13 do 83 milijuna. U samo dvije godine Rosalía je prešla nevjerojatni put od reproduktivne flamenko pjevačice za ograničenu publiku "kontroliranog geografskog  podrijetla" do svjetske zvijezde s vlastitim skladbama, Latino Grammyjima i ogromnim brojem pregleda nabrijanih hitova na YouTubeu, koji su uletjeli u ranopravnu tržišnu utakmicu s uspješnicama jedne Billie Ellish ili Taylor Swift.

No, u temeljima albuma "El Mal Querer" još uvijek je samo flamenko, iako su joj žanrovski puristi u domovini jako zamjerili takvu njegovu slobodnu interpretaciju. Četiri godine kasnije, Rosalía će se pak potpuno raspojasati i prije dva mjeseca objaviti glazbeni Molotovljev koktel žanrova pod naslovom "Motomami". Sve je jasno na prvi pogled: dok je na naslovnici prvog albuma njezin ljupki crno-bijeli portret, ovdje se pojavljuje gola, samo s motorističkom kacigom na glavi i rukama preko strateških mjesta. Da Stefanovski na radiju naleti na "Saoko", uvodnu temu albuma, sigurno bi rekao: "Evo opet dosadne latino nabijačine!" Ali, onda će u tu "brojalicu" odjednom uletjeti osvježavajući klavirski jazz solo kojeg tu nitko ne očekuje.

Potom, molim vas, preskočite na trenutak 14 idućih pjesama i odmah pustite posljednju, "Sakuru". Grande balada snimljena uživo, smještena na trenutke u koluraturne glasovne visine, kao da je "pala" s albuma neke desete pjevačice, ali to je ista ona hipereksualizirana "recitatorica" s početka. Od "Saoka" do "Sakure" – zemlja i nebo. Rosalía može što hoće, pa zašto ne bi – tako multitalentirana – jahala na vrhovima top-lista i YouTube trendinga. Gdje trenutačno ruši mnoge pred sobom sa spomenutom "La Famom", trećom na albumu, e da bi se u četvrtoj pjesmi, "Bulerias", nakratko vratila flamenku, ali ponovno začinjenom produkcijskim modernizmom.

U divnoj, snovitoj "Hentai" i meni još ljepšoj laganici, "Como Un G", svoj moćni glas ponegdje svodi gotovo na šapat u maniri Billie Eilish, propuštajući ga nakratko i kroz danas sveprisutni autotune. Koji njoj, međutim, nije sredstvo za prikrivanje glasovne nemoći, već samo jedan od kreativnih alata. Udaračka "Bizochito" također kao da nije na istom albumu, iste kantautorice i pjevačice, kao predivni bolero odgovarajućeg naslova, "Delirio de Grandeza", koji kao da je izvorno nastao u "Buena Vista Social Clubu".

Da legendarna Omara Portuondo danas ima nepunih 30 možda bi ovu pjesmu upravo ovako otpjevala, baš ovako suvremeno produciranu, s malo pozadinskog lo-fi rapa u zadnjoj trećini. Rosalía na "Motomamiju" u svakom trenutku odaje počast svojim glazbenim latino korijenima, dok istodobno slavi budućnost. Snimljen u Portoriku, Dominikanskoj Republici, New Yorku, Miamiju, Los Angelesu i Barceloni, ovaj album je dnevnički "autoportret", kako je sama priznala, koji je predstavlja kao "spužvu" u stalnom pokretu. "Bila sam u novom okruženju, u novom kontekstu – kako to ne bi utjecalo na moj zvuk?", izjavila je.

Žestki ritmovi, snažno pulsirajući basovi, začudni zvučni efekti, starinski orkestar i srceparajuće pjevanje, sve to možete naći na ovom albumu, ponekad i u samo jednoj pjesmi, kao što je "CUUUUuuuuuute". "Motomamiju" se dosta isplati pristupiti bez ikakvih predrasuda. Ja sam upravo to uradio i osjećam se bogato nagrađenim. Mogao bi i Stefanovski, a zašto ne biste i vi priuštili sebi takvo iskustvo? Kad već nije hrvatska mainstream rock kritika, koja ga je potpuno ignorirala. Za razliku od Severine. Ona dokazano nije blesava. Neka je, neka kopira... Ali, jedno ipak neće moći –  pjevati kao Rosalía. A to je ono... da se smrzneš, kad god pusti glas s trendovskog odnosno trending lanca.

22. lipanj 2022 16:11