"Nikad nisam bio dobar u matematici, ali znam zbrojiti dva i dva", iskreno će, na engleskome, Ivan Grobenski u pjesmi "Go Make a Living" ("Idi zaradi za život") sa svoga solističkog albuma prvijenca "Lessons in Love and Life" iz 2017. godine.
"Trebao bih možda naći posao, nešto konkretno za raditi. Biti glazbenik je iluzija, nastupati za prijatelje nije posao glazbenika...", autoironični su stihovi jednog od najtalentiranijih predstavnika hrvatske tzv. nezavisne scene, ma što to značilo, a obično znači – biti "nezavisan" od komercijalnog uspjeha.
Na Bandcampu se ovaj novinar i glazbenik – ranije član vrlo zanimljivog "umjetničkog kolektiva" Moskau, a koji je nekoliko samostalnih albuma izdao i pod pseudonimom Bubblegum – ovako predstavlja: "Ivan Grobenski piše pjesme, isprike i donekle šaljive opaske na društvenim mrežama. Na sceni je predugo da ne bi mogao živjeti od glazbe, što i dalje uspješno čini (ipak je zaposlen kao novinar – op.). Pjeva na kajkavskom i engleskom, a publici i kritici mora se opravdavati za oboje. Ima nekoliko albuma. U posljednje vrijeme razmišlja o skandalima koji bi ga napokon doveli u lifestyle rubriku."
Nije morao nikoga skandalizirati – već je odradio intervju za "Gloriju", a evo ga i u našem "Stilu", samo zbog "banalne" činjenice da je izdao izvrstan novi album – "Apocalipstick". U ovom trenutku ne mogu se sjetiti ozbiljnijega kandidata za hrvatski album godine.
S kolegama iz Moskaua uglavnom je pio s izvora Nicka Cavea i Toma Waitsa, "zamućenih" noiseom. Kod Grobenskog solo mogli ste naći utjecaj Rya Coodera s "Paris, Texasa" ili Springsteena s "Nebraske", no ovaj se potom naglo okrenuo podravskom etnu začinjenom (ne samo) američkim bluesom i folkom, s intrigantnog albuma "Siromahi i lazari".
I ponovno s jakom socijalnom notom, preočitom već iz naslovne pjesme, kao i one "Fčera nesmo nikaj jeli", u kojoj se mogu prepoznati i današnji kontejnerski speleolozi: "Vezda lačni, nigdar siti/Kmet je kmetu uvek biti."
Nije dugo izdržao na istom, zavičajnom terenu – "Apocalipstick" je nešto potpuno drukčije i od Grobenskog dosad najradiofoničnije, ponovno na engleskome, s dosad najjačim internacionalnim potencijalom.
Iako stihovi Ivana Grobenskog ovdje nisu ništa manje "darkerski", isključite li u mozgu centar za "lyrics", ostaje glazba koja bi kao pozadinski ambiental savršeno nalegla u interijer svakog ambicioznijeg lounge bara, odnosno hipsterskog kafića: lo-fi, jazz, soul, prstohvat funka...
Pa iako je naslov jedne od pjesama "It‘s Called Anxiety" ("To se zove anksioznost"), ona je čisti glazbeni antidepresiv, jednako kao i naslovna skladba koja je ujedno i zaključna. Tako da uvodna "Mental Health Customer Suport" ("Korisnička podrška za mentalno zdravlje") naslovom dobro opisuje glazbeni učinak albuma a la Normabel. Poslušajte, uostalom, i drugi singl, "Lo-Fi Girl Felt Cute", s izvrsnim pripadajućim spotom. Ili delikatnu "Memories", kao i "Community". Grobenski će to nazvati "seksi funk mjuzom" o apokalipsi.
Tematski, već sam naslov i "naslovnica" četvrtog albuma prizivaju "Doživjeti stotu" Bijelog dugmeta: "Budite vječni, lijepi, feš (...) proteza duši, make-up na leš..." Uronite li uz malo truda u engleske tekstove "Apocalipsticka", tamo ćete zateći ono što sam kantautor ovako opisuje:
– U devet pjesama sadržana je čitava naša postmoderna shizofrenija pogonjena pomahnitalom svakodnevicom uvijek novih kriza i loših vijesti. Jeftinim, populističkim medijskim rječnikom rečeno, ovo je album o tome da "nije dobro", iako se u ove navodnike može umetnuti bilo koji od naslova kakve svakodnevno susrećemo u medijima kojima smo preplavljeni. Glazbeno je "Apocalipstick" lepeza raznih žanrova iz bogate povijesti popularne glazbe, od soula, funka i afrobeata pa do modernih hibridnih žanrova poput neo-soula, lo-fi hip-hopa i jazz rapa, što sve na kraju čini autentičan i kompaktan "apocalipstick" zvuk u kojem su Digable Planets zastupljeni jednako kao i Fela Kuti ili Jinsang – kaže Ivan Grobenski.
Odakle vam toliki spektar glazbenih utjecaja? Kao Bubblegum bili ste se poduhvatili i elektro-koketiranja s Čajkovskim, Šostakovičem, Satiejem i Beethovenom...
– Prije nekoliko godina, a nakon više od deset godina sviranja u pretežito punk-rock i alternativnim grupama, osjetio sam da sam dosegnuo svoj plafon, barem što se takve glazbe tiče. Jednostavno mi to više nije bilo izazovno na autorskoj, a ni na sviračkoj razini. Učinilo mi se da stojim na mjestu, da se ne razvijam, da se svemu tome više ne veselim kao prije i da ne otkrivam ništa novo. Kako sam glazbu uvijek shvaćao kao nesputano veselje i otkrivanje nečeg novog, osjetio sam potrebu da krenem u sebi nepoznatom smjeru i otkrijem kamo će me to odvesti. Volim glazbu u njezinu totalitetu, slušam zaista sve i sve me zanima. Jednom, kad shvatiš da te zapravo nitko ne drži za ruku i brani ti da glazbeno radiš ono što želiš, zaista nema razloga ne prigrliti široki spektar utjecaja i snimiti što te volja. Bubblegum je zapravo bio platforma koja mi je dopustila da pokušam sve i svašta, pa čak i pretvoriti klasičare u elektro-pop, a to mi je onda otvorilo vrata, omogućilo mi da se prestanem opterećivati i da jednostavno – radim.
Za razliku od mističnih i zavičajnih "Siromaha i lazara", ovdje ste uronili u neurotičnu internetsku svakodnevicu apokaliptičnih vijesti i društvenih mreža, što je globalni fenomen. Jeste li pritom tek promatrač ili i osobno osjećate "duševne boli" koje izazivaju moderna vremena?
– Ovisi o perspektivi. Pripovjedač na albumu, ako takvo što uopće postoji, zaista jest neka vrsta promatrača koji katalogizatora internetske postmoderne shizofrenije i tek povremeno o nečemu daje svoj vlastiti sud. No, kao što Ilija Čvorović reče u "Balkanskom špijunu", "ja sebe ne mogu da vidim sa strane". Hoću reći – teško je biti objektivni promatrač, a najmanje sebe samoga, i sve to što promatramo i čime smo svakodnevno bombardirani neminovno počinje utjecati i na nas same i na naš život. Tako je i sa mnom, a posebno otkad radim kao novinar i, osim što osjećam duševne boli koje izazivaju moderna vremena, moram ih pratiti i o njima pisati.
U Hrvatskoj ne, ali "Apocalipstick" bi vani, čini mi se, mogao imati određeni komercijalni potencijal. Ne baš kao albumi s gornjih katova top-lista, ali recimo da bi mogao biti zanimljiv etiketi poput talijanske Irme Records. Planirate li ikakav izlaz vani?
– Uvijek mi je posebno milo kada razgovor o glazbi u Hrvatskoj, a posebno ako ona nije ono što se u nas smatra nekakvim ustaljenim beskrvnim mainsterm popom, dođe na to "svjetski, a naše" i "baš je šteta da je to objavljeno Hrvatskoj jer da nije, tko zna...". Dogodilo se da sam se rodio u Hrvatskoj i odlučio tu i ostati i nešto raditi. Mogao sam se roditi u nekoj sretnijoj zemlji pa bi mi možda bilo bolje i lakše, ali mogao sam se roditi i u, na primjer, Liberiji pa bi mi bilo još gore. Želim reći da rješenje nije nužno u tome da se nađe "izlaz vani", nego u tome da se kolektivni ukus u Hrvatskoj i na Balkanu konačno pomakne s mrtve točke i da najzad postanemo dio svijeta, što, priča se, tako silno želimo.
Pa kako zamišljate to pomicanje kolektivnog ukusa? Možda je to Sizifov posao?
– Ne bi trebalo biti na muzičarima da planiraju izlaznu strategiju, niti da se prilagode domaćem tržištu i onome što, kao, prolazi. Na muzičarima je da rade mjuzu i da to rade najbolje što znaju, a na struci, raznim udrugama, medijskim urednicima... trebalo bi biti da tome konačno daju prostor i vrijednost koju ta glazba zaslužuje. I to ovdje, u Hrvatskoj! Ja zaista ne vidim zašto ovaj ili neki drugi album ovdje ne bi mogli imati komercijalni uspjeh kakav bi, tobože, mogli imati vani. Kako je ono išlo – "neka institucije rade svoj posao"?
Evo primjera što biste mogli sami uraditi... Budući da je "Apocalipstick" tek "nematerijalno kulturno dobro" na internetskim platformama, ne bi vam trebalo biti svejedno što pokazuje brojčanik na njima. Primjerice, vrlo mladi Fran Vasilić s Krka puno je kraće na sceni od vas, a u jednom trenutku je na Spotifyju imao više mjesečnih slušatelja od Severine i po tom kriteriju bio najslušaniji hrvatski izvođač, sad je drugi. Naravno, ne u samoj Hrvatskoj. Kanali postoje. Zašto domaća "indie" scena boluje od kroničkog nedostatka volje za njihovim jačim ili vještijim korištenjem?
– Svaka čast Franu Vasiliću, zaista je napravio čudo po pitanju brojki na streaming servisima i raznim društvenim mrežama i na tome mu valja čestitati jer to nije mala stvar. Međutim, mislim da tu ipak treba uzeti u obzir nekoliko stvari. Prvo, ja nisam Fran Vasilić. Način na koji on i ja pristupamo glazbi, vlastitoj karijeri, nastupima uživo... fundamentalno je različit. Vjerujem da Fran svakodnevno provodi za moje pojmove nevjerojatan broj sati na TikToku i ostalim društvenim mrežama. Ja to jednostavno ne mogu, ma koliko god se trudio jer to jednostavno nije za mene.
No niste ostali imuni, ipak ste otvorili račun tamo...
– Pokušao sam, napravio sam TikTok, blokirali su me nakon pet minuta jer sam se bio javio kolegi Ericu, za kojeg znam da je na TikToku, i zamolio ga da mi objasni kako stvari funkcioniraju. Prva poruka je iz zezancije bila: "Hej, koliko imaš godina?" On je na to meni postavio isto protupitanje, a ja sam napisao "15" pa me TikTok blokirao jer takva šala nije u skladu s njihovim algoritmima i mislili su valjda da sam nekakav seksualni predator. Dakle, nije to za mene.
Drugo, meni je najvažnije raditi na pjesmama, u studiju, na probama i svirkama uživo, a manje slikati selfije za Instagram, šerati 132 Facebook storyja dnevno i slično. Ne kažem da i to nije važno, samo nije meni.
U mojemu razgovoru s Vasilićem utvrdili smo kako, naravno, ta njegova internetska svjetska slava nije ekvivalentna zanimanju za njegove koncerte ovdje, s kojima je tek bio krenuo...
– Da, svakako, treba se zapravo zapitati koliko su te sve brojke važne ako živiš i radiš u Hrvatskoj jer će na kraju dana i meni i Franu i nekom trećem na koncert doći sličan broj ljudi, svim tim statistikama unatoč, a to je, čini mi se, najvažnije. Mislim da je to važno svima na toj nekoj "indie" sceni – ići okolo i svirati pred publikom pa zato i nema volje za jačanje prisutnosti na web-platformama. A to koliko te ljudi, pred kojima nikada nećeš moći svirati jer si u Hrvatskoj, sluša na Spotifyju valja ostaviti ljudima koji to analiziraju. No prilično sam siguran da sam potpuno u krivu u vezi svega što sam rekao u odgovoru na ovo pitanje.
Uzgred, možda bi vam marketinški bilo efikasnije da se predstavljate samo kao – Grobensky? S ipsilonom.
– Možda bi. A možda bi Franu Vasiliću bilo efikasnije da se predstavlja samo kao Vasilich?
A ne, njemu bih preporučio da koristi samo ime. Šalim se, naravno, nadam se da se razumijemo. Kad već imate tako zvučno prezime pa ne morate izmišljati neko kao... što ja znam... Spalato, Stavros...
– August, Kolovoz...
U Zagrebu je upravo otvoren Muzej novog vala. Bilo je još "valova" nakon njega, pa i danas glazbenici okupljeni oko projekta "Zagreb Calling" čine nekakav pokret. Scena je zapravo vrlo bogata i razvedena, ali puno te glazbe prolazi ispod radara. Hrpa je glazbenika mnogo kompetentnijih od tadašnjih zvijezda. U čemu je problem? Fali "karizmatika" poput Štulića, Rundeka, Stublića...?
– Važnost novog vala je nedvojbena, pogotovo imajući na umu sociopolitički kontekst u kojem se pojavio. S vremenom je to pametnim marketinškim potezima preraslo u mitologiju, a danas je ta mitologija nekakvo kapitalističko "zlatno tele" koje još uvijek nosi izvrsnu zaradu, i svi sretni i zadovoljni. Pojavi se reizdanje "legendarnog novovalnog albuma" na vinilu i rasproda se. Sklopi se kompilacija remasteriranih snimki i rasproda se. Skupe se nekakve "nikad prije objavljene snimke" i rasprodaju se. Pađen donira svoje gaće Muzeju novog vala, Štulić ga izvrijeđa i sruši se internet od silnih klikova i komentara. Opet svi sretni i zadovoljni. Pa i samom Štuliću se, sudeći po njegovim rijetkim istupima na internetu, sve to već gadi.
Zašto je to tako, što vam se čini?
– Problem je, čini mi se, u tome što je lakše ulagati u ono za što se pokazalo da nosi sigurnu zaradu i što i dalje odlično prolazi nego u nešto drugo, a našim novim karizmatičnim izvođačima njihovo "novo, novo, novo vrijeme" tek dolazi već više od deset godina i ostaje im samo čeznutljivo gledati u bolju budućnost. Stvar je zapravo vrlo jednostavna – dovoljno je samo da netko kaže: "Hej, pa ima još dobre mjuze osim one koja je snimljena prije 40 godina!" Umjesto da recenzira najnovije neslušljive albume "Petrović Petra" s YouTubea. I stvar je riješena.
Budući da sam i ja recenzirao neslušljivi Johnnyjev album "Kavern", u svoju obranu mogu reći da, evo, ipak primjećujem kako ima itekako dobre nove glazbe poput vaše. Je li mi oprošteno?
– Još nije, barem ne prije nego pročitam tu recenziju "Kaverna".
Što biste zapravo uzeli kao odrednicu svog stila? Albumi su vam toliko međusobno različiti da je teško odrediti tko je, autorski i izvođački, Ivan Grobenski. Koji je vaš rukopis? Još se tražite ili pokušavate biti radikalniji od Bowieja u promjenama izričaja, ako već ne i scenske osobnosti?
– Iskreno, ne znam, valjda baš to da je svaki album različit od prethodnog, no da ih ipak nešto povezuje jer su i autorski i izvođački – Ivan Grobenski. Koliko god ti albumi bili različiti, volim misliti da se ipak čuje i osjeti da su moji, a ne kopije ovog ili onog stila ili izvođača. Ne bih rekao da se još tražim, nego da sam se upravo u tome našao, a ne pada mi na pamet natjecati se s Bowiejem ili bilo kim drugim.
Jeste li ikad došli u napast da napišete – pokušate napisati – pop-hit? Primjerice, Pet Shop Boys mnoge su angažirane tekstove uvaljali u neodoljive pop-melodije i zapravo im zbog uspjeha ne možete zanijekati da su napisali neke klasične komade popularne glazbe koji ne vrijeđaju ničiju inteligenciju.
– Jesam, naravno, čak mislim i da sam napisao nešto pop-hitova, no već smo utvrdili da pop-hit nije nužno pop-hit i u Hrvatskoj. Bubblegum tu i tamo ima hit, na primjer "Walk With Me"; Lolita je imala pop-hitove; čak je i Moskau imao pop-hit s "Down, down, down"... Šalim se, naravno. Mislim da bih i mogao napisati pop-hit a la "West End Girls" ili nešto slično, ali nisam siguran da to u ovome trenutku želim. A možda zaista za to i nisam sposoban, tko bi znao...
Ili možda nešto kao – Huljić? Negdje ste izjavili da poštujete ono što radi s Madre Badessom...
– Poštujem, da, jer se Huljić ne pretvara da je netko tko nije, odnosno ne prodaje šund pod kvaziinteligenciju, nego narodu daje ono što narod želi čuti.
Imate 30 godina, a navodno ste 15 godina na sceni. Kako to?
– Da, imam 29, a u prvom bendu koji je aktivno svirao koncerte i imao čak i manji hit – koji je čak i otkupila jedna multinacionalna kompanija za reklamiranje nekakvog soka – završio sam s 12 ili 13 godina. Tako da sam na sceni zapravo dulje nego što nisam na sceni. Jednostavno sam počeo doista mlad, čak toliko da ni nisam bio svjestan koliko sam bio mlad i što zapravo radim.
Studirali ste kroatistiku i komparativnu književnost, očito je da vam je tekst važan. Zašto nemate potrebu da on dopre izravnije do domaće publike? Moram postaviti to pitanje, iako nije originalno. Pogotovo zbog socijalne tematike, koja je snažno prisutna.
– Upravo zato jer mi je važan. Kakvi tekstovi dopiru do domaće publike? Možda Vatrin "Rum na usnama": "Kao mornarima more/tako ti meni nedostaješ, mila/kad potonem u krevet sam/poput Titanica"? Ili Pavelova "Dobra stvar": "Nešto poznato svira/nebo daje nam znak/ne znam gdje si/odjednom trebam zrak." Ili možda ovaj iz repertoara Opće opasnosti: "Treba mi nešto jače od sna/da me uspava tisuću godina/u meni gore vatre sa dna/ja sam umoran od tuđih pogleda." Ili, na kraju: "Ko si, da si, ko si, da si/lijepa ženo, sve učini/tom ljepotom me ukrasi/svojom snagom me postidi." Sigurno prepoznajete Gibonnijev tekst. Ali, kao što kažete, ipak sam studirao kroatistiku i komparativnu književnost, ne mogu baš pisati gluposti.
Puno je glazbe iza vas, Moskau nije jedini bend u kojem ste bili, surađivali ste s puno više njih, je li ovo s "Apocalipsticka" sad to? Zapravo, prvi put potpuno isprofilirani autor i izvođač Ivan Grobenski?
– Opet ovisno o tome što mislimo pod – isprofilirani autor i izvođač Ivan Grobenski. Ako pod time mislimo na nekoga tko će dvaput snimiti isti album, vjerojatno to i nije to, iako ja nikada ništa ne isključujem.
Je li Moskau sada povijest?
– Mislim da je, osim ako možda nije, ali to bi trebalo pitati i Ivana Lajića, ionako smo još jedino on i ja ostali u tom bendu.
Pratite Stil na Instagramu i Facebooku!