Overlay
mijenjanje života

Nemoć pozitivnog razmišljanja: isprobali smo jednu od self-help metoda. Pokus je trajao sedam dana, a prvi mu je učinak bio nalik sceni iz Sopranosa

Piše Marija Mlačić
Foto Depositphotos
18. studenog 2021. - 17:39

Mržnja je možda prejaka riječ za opisati moje osjećaje prema self-helpu, ali oslobađajuće je razbacivati se jakim i teškim izrazima u tom svijetu ispraznog pozitivnog razmišljanja. Ne pratim trendove u toj industriji stvorenoj da izvlači novac od ranjenih i nesretnih, stoga i naivnih ljudi, ali ipak primjećujem da su čak i neki moderni gurui odbacili taj uvriježeni self-help narativ pa su sada ljutnja, čak i psovke (sic!) dobrodošle u borbi za vaše mentalno zdravlje. Toksično je kažu, uskraćivati sebi bilo kakve osjećaje, a ja bih radije pila otrov nego kavu s nekim tko koristi riječ toksično.

Nemoguće je ne primijetiti da oni koji se kunu da neka knjiga mijenja život u pravilu na policama kućne biblioteke nemaju samo jednu toga žanra. Vjerojatno je to zato što nijedna nikad ne upali pa su naposljetku, kad početni zanos ishlapi, jednako jadni i nesretni kao i ostatak nas ljudi koji svoj nepodnošljivi teret življenja kao Sizif vrijedno kotrljamo ne manifestirajući putem nikakve mantre.

Osim što se pandemija na realan način negativno odrazila na našu svakodnevicu - neki su se suočili sa strahovima za vlastiti život, neki za živote svojih bližnjih, neki za vlastitu egzistenciju uslijed gubitka posla - ona je posredno i drugim mehanizmima utjecala na naše raspoloženje. Stavljeni smo u potpuno neprirodno stanje socijalnog distanciranja, konstantno smo bombardirani negativnim vijestima, svako jutro se budimo uz broj umrlih, paralelno smo izloženi suludim teorijama zavjere i moramo se raspravljati s inače racionalnim osobama u svojoj blizini oko znanstveno utemeljenih istina. U porastu je broj ovisnika, sve je više depresivnih, ako naposljetku i nije odnio života koliko smo se bojali da hoće, koronavirus nas je pobijedio. Na jedan manje empatičan način objasnila je što se s ljudima događa i srpska pjevačica i ikona pop kulture Vesna Vukelić Vendi: “Kada se pojavi ovakvo neaktivno vrijeme, onda ljudi koji nemaju unutrašnji sadržaj počinju da se dosađuju.”

Kao što ratna vremena rađaju svoju vrstu profitera tako je i ovo razdoblje dalo poticaja onima koji se žele okoristiti o ljudske patnje. Priručnika za samopomoć nikad nije bilo više, ako smo prije imali za otkriti samo jednu "Tajnu" (The Secret), danas ih je na raspolaganju stotine. Svaka jednako učinkovita.

O tome je među ostalim u svojoj knjizi "Ima li života prije smrti" pisao psihijatar Robert Torre. Uvodeći fenomen psihologizacije svakodnevice pojašnjava da su ljudi danas uvjereni da je moguće u potpunosti izbjeći životne nedaće, a negativne emocije koje su njegov sastavni dio tumače kao psihičke probleme.

“Na stara pitanja o životu i njegovu smislu pop-psihologija pozitivnog mišljenja daje naivne, pojednostavljene i nadasve bedaste odgovore… Olako obećana brzina promjena, uz sindrom lažne i nerealno nade, glazba je za svačije uši… Naravno da self-help retorika ne pomaže. Jer neće nam biti bolje ako se pravimo da nam je bolje. Ne trebamo se uvjeravati da smo sretni. Ni ako nismo ni ako jesmo. Svatko od nas ionako ima prirođen stupanj zadovoljstva životom. Ideologija sreće i pozitivno mišljenje su za jadnike”, govori Torre.

Na tragu njegova gruboga cinizma, a i zato što, kako bi rekla Severina - ne padam pred kolektivnom euforijom, usprkos sve češćim sugestijama da uključim moć pozitivnog razmišljanja svoj život, uspješno odolijevam šund literaturi za samopomoć. Je li iz inata ili znatiželje, ipak sam se uhvatila u koštac s jednim programom s portala Mind Body Green koji obećava mentalni detoks. Pa da vidimo što se to tamo točno nudi.

“Baš kao što naše tijelo zadržava toksine i otpad, naš um se drži otrovnih stavova i pogleda na svijet. Takav mentalitet može pokvariti gotovo svaki životni događaj”, kažu autori programa i nude svoje rješenje.

Prvoga dana mentalnoga detoksa trebalo bi ujutro, popodne i naposljetku uvečer zastati i razmisliti o tome kakvog utjecaja ima okolina na naše raspoloženje te sve to zapisati. Ukratko, program nam sugerira dobro staro pisanje dnevnika. Ja svoj s dugim stankama i kratkim razdobljima produktivnosti vodim gotovo cijeloga života. Koristim ga kao fotoalbum svojih misli, uživam pišući jer pisati volim i zaista povremeno olakšam dušu kako ne bih kontinuirano maltretirala okolinu svojim jadima. Najčešće mu se vraćam baš kad sam tužna jer, kako mi je jednom rekla moja mudra prijateljica, s vremenom naučiš voljeti tugu i dubinu misli koju nosi sa sobom. Niti sam se riješila svojih agresivnih ispada, niti su me napustile nagle i nenadane promjene raspoloženja, nekako shvaćam da nikad ni neće i samo se treba naučiti živjeti s vlastitom, pazite sad, toksičnošću.

U drugome danu najvažnija je organizacija. Treba napraviti raspored aktivnosti i zapisati eventualne promjene koje su se dogodile. “Nećete se morati pitati jeste li protratili dan - znat ćete što ste radili i to će dovesti do povećanog samopouzdanja i sigurnosti u danima koji dolaze.” U potpunoj kontradikciji s prethodnim zadatkom, trećega dana trebalo bi odbaciti listu s popisom zadataka i dopustiti sebi fokus samo na ono zaista važno. Prevelika očekivanja od sebe samog mogu biti iscrpljujuća i zato je zadatak dana bio odabrati što se mora obaviti, a što je nebitan višak koji proizvodi nepotreban stres. Ovo otkrivanje tople vode, kako bi bilo bolje kad bi se vodio uredan život, malo će kome donijeti korist, dok mi ostali, skloni prokrastinaciji, godinama učimo živjeti s kaosom koji sebi stvaramo i u kojemu poneki i najbolje funkcioniramo.

Četvrti dan je rezerviran za podsjećanje na ono za što smo zahvalni, “prebrojavanje blagoslova,” kako to kaže vodič. “Odvojite trenutak da prelistate slike na mobitelu i dopustite da vas preplave radosna sjećanja. Zalijepite bilješke ispunjene pozitivnim mantrama po cijelom domu i ostavite ih tamo do kraja tjedna.” Ovo uputstvo podsjetilo me odmah na ponajbolju alegoriju besmisla ovakvih zadataka - scenu iz filma "Anger Menagement" u kojoj Dave Buznik (Adam Sandler) mora pjevati soundtrack "Priče sa zapadne strane" "I feel pretty" usred prometne gužve na brooklynškom mostu kako bi se "centrirao". Ako vam je pak stvarno stalo do kratkih mudrih riječi, iako je pandemija probudila u mnogima osjećaj samopouzdanja da podijele svoju kreativnost, treba biti realan, nismo svi pjesnici. Umjesto da čitate te jadne motivacijske poruke, uzmite zbirku poezije i učinite zaista nešto dobro za svoju dušu ili ako baš hoćete duševno zdravlje.

Nakon poticanja pozitivnih misli sedmodnevni program nudi svoju viziju suočavanje s negativnima. Kad se one jave petoga dana, sugerira nam da premotamo unaprijed u sadašnjost i usredotočimo se na pozitivne stvari koje se trenutno događaju. Ovdje opet moram citirati Torrea koji tako precizno i točno pojašnjava koliko je opasno zanemarivati sve aspekte našeg postojanja. “'Negativna' raspoloženja poput tjeskobe, nemira, straha, frustracije, depresije, krivice i sl. ukazuju kako stojimo sa sobom, sa životom i svijetom u kojem živimo. Ako ih poreknemo farmakološkim ili psihološkim manevrom, od sebe smo odcijepili dio sebe. Osjećamo se bolje po cijenu da nas je manje, da smo gluplji, uži, plići i manje svoji”, kaže psihijatar i dodaje kako je pogrešno sreću postavljati kao životni cilj. 

Zadnja dva dana gotovo su identična i služe tome da se suočimo s uspješnošću rješavanja zadataka, da odaberemo one koji su nam najviše odgovarali i implementiramo ih u svoju dnevnu rutinu kako bi manifestirali pozitivne događaje. Tijekom samog čitanja uputa, da ne govorimo pokušaja njihova provođenja osjećala sam se kao Tony Soprano (James Gandolfini) dok u kultnoj sceni serije "Obitelj Soprano" pojašnjava svojoj psihijatrici Jennifer Melfi (Lorraine Bracco) kako bi rado zavrnuo vratom svim tim "sretnim zanesenjacima" koje viđa po cesti.

Treba naglasiti da su depresija, ovisnosti i slični poremećaji potencijalno smrtonosne bolesti, da ih treba liječiti na vrijeme i to činiti sa stručnim osobama. S druge strane, tugu na kišni dan prozovite melankolijom, upalite Pink Floyd ili Adele, sve po vlastitim prefrencijama, čitajte Sartrea ili Elenu Ferrante, naručite McDonald's i plačite u burger. Što bi bila sreća, kad ne bi bilo suza, a put do smislenog življenja natopljen je upravo njima. 

Pratite Stil i na Instagramu!

22. studeni 2021 11:25