Kad King adaptira Kinga: serija prema romanu kralja horora gubi momentum nakon iznimno dojmljivih prvih dviju epizoda i ne uspijeva ga više vratiti

Povijest nas je naučila da ekanizacije romana kralja horora Stephena Kinga znaju biti pogodak i ćorak, "hit" i "miss", od filma do televizije, još tamo od sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. No, svejedno, King se i dalje ekranizira, a posljednjih godina je opet "in".

Počast za suprugu Tabithu

U kinima smo gledali filmove "Kula tmine", "Ono", "Ono: Drugo poglavlje", "Groblje kućnih ljubimaca", "Doktor Sleep" kao nastavak kultnog "Isijavanja"...

Na televiziji, pak, serije "Mr. Mercedes", "Outsider", "The Stand"..., a ljetos i "Lisey's Story" ("Liseyina priča") u produkciji Apple TV+ koja je krenula s emitiranjem početkom lipnja i u jednotjednom ritmu došla do posljednje, osme epizode sredinom srpnja.

Bilo je pitanje vremena kad će i "Lisey's Story" doći na red na ekranizaciju. Roman objavljen 2006. King smatra jednim od svojih favorita, ako ne i najdražim djelom uopće, među ostalim i zato što je to djelomično priča njegove supruge Tabithe kojoj je odao počast.

U osnovnoj premisi o udovici koju uhodi tip opsjednut opusom njezina pokojnog supruga/poznatog pisca, serija "Liseyina priča" je punokrvni King.

Sjećamo se romana/filmova "Misery" ili "Tajnog prozora" u kojima je uspješnog pisca terorizirala obožavateljica, tj. tip koji ga optužuje za plagijat. Nešto slično imamo i ovdje. Pokojni pisac Scott Landon (Clive Owen) izvršio je utjecaj na mladog Jima Dooleyja (prilično jezivi Dane De Haan).

"Naučio me misliti, osjećati", govori Dooley kojemu je Landon promijenio život. Priče su važne, a pisce poznajemo po njihovim djelima, smatra psihopatski fan Dooley koji će terorizirati udovicu Lisey Landon (Julianne Moore) i tražiti od nje da objavi surugove neobjavljene materijale.

Također, Landona je, vidimo u jednoj sceni, napucao neki tip, rekavši "ukrao si moje priče, ukrao si moj um". So far, so King. I prve dvije epizode su iznimno dojmljive i podizale visoko očekivanja da bi ovo mogla biti jedna od najboljih ekranizacija Kinga. Da se tekst pisao nakon prve dvije epizode, ocjena bi bila barem četvorka na temelju dotad viđenoga.

Nažalost, serija se ubrzo potom počinje gubiti i vrludati između hororske misterije, psihologije, "peak TV" drame i fantazije (čarobna zemlja Boo’ya Moon), vremena i prostora, stvarnosti i sjećanja, onoga što se zapravo odvija i onoga što se možda odvija u nečijoj glavi, i tako u krug.

Udovicu poput Lisey Landon oskarovka Julianne Moore može igrati u snu i glumica je uvjerljiva i u rijetkoj televizijskoj/serijskoj ulozi. Moguće da je Moore dodatno inspirirana što opet glumi s Cliveom Owenom, partnerom iz fenomenalnog filma "Djeca čovječanstva", a možda i što je režira daroviti Čileanac Pablo Larrain ("Neruda", "Ema") koji je Natalie Portman doveo do još jedne nominacije za Oscara ("Jackie").

Moore i Owen opet zajedno

Vidljivo je da je Larraina režiji "Lisey's Story" kao njegove prve serije privukao motiv koji dijeli s "Jackie": udovica se hrva s gubitkom slavnog/slavnijeg muža i njegovom ostavštinom. Larrain dramski dio priče odrađuje dobro, ali nije žanrovski redatelj da bi s lakoćom izašao na kraj s hororom, misterijom i fantazijom.

Vizualno je "Lisey's Story" dojmljiva serija, kao što je to i svaki Larrainov film (fotografija, boje...), no čileanski redatelj se nije najbolje snašao u promjenama žanrova, tonova i opsežnom trajanju materijala (50-ak minuta po epizodi). Nije mu pomogao ni King koji je adaptirao samoga sebe.

Kad King adaptira Kinga, to rijetko ispadne dobro, sjetimo li se filma "Maximum Overdrive" ili televizijskog "Shininga". Ovaj put King je, čini se, htio zadržati što više stvari iz knjige koja nije epizodične prirode da bi bila prikladna seriji, što je, pretočeno na (mali) ekran, rezultiralo predugim sekcijama, razvučenošću i repetitivnošću.

Trebao je snimiti film prema "Lisey's Story" ili je serija trebala trajati barem tri sata manje (od ukupno gotovo sedam) da bi bila protočnija, a ovako gubi momentum prvih dviju epizoda i jednom kad se to dogodi ne uspijeva ga više vratiti.

Nije to loša serija, samo nije ni dobra koliko je djelovalo da će biti kako je započela. Razočaravajuća za ambicioznije gledatelje i fanove Kinga, ali svakako gledljiva za strpljivije serijofile ili one koji imaju viška vremena, a pažnju im mogu zadržati bogate produkcijske vrijednosti, kvalitetna glumačka ekipa (Jennifer Jason Leigh, Joan Allen) i povremene intruzije horora, pa i romanse. Čiča, miča, gotova je Liseyina priča.