Nitko nije predvidio da bi se Netflixova "Emily u Parizu" mogla naći među nominentima za ovogodišnji Zlatni globus. Okej, možda je Lily Collins (lijepa Philova kći) imala šanse u kategoriji glavne ženske uloge u mjuziklu ili komediji, ali ne i serija.
No, čudo se dogodilo: "Emily In Paris" je friško osvojila upravo ove dvije nominacije. I neka je. Da se (i) nas pita, svakako bismo je nominirali ispred precijenjenog "Bridgertona" i, posebice, razočaravajuće druge sezone "Dead To Me" koji se, kao, smatraju nepravedno zakinutima i ignoriranima na Globusima.
Ovo je definitivno nešto bolja serija koju će teško netko zamijeniti za novi "Seks i grad", čemu otvoreno stremi već s potpisom i pristupom istog kreatora, hitmejkera Darrena Stara ("Beverly Hills 90210", "Melrose Place"), ali ima dovoljno stila i raspoloženu glavnu glumicu da, u očekivanju novih avantura Carrie Bradshaw i ekipe, pariške "tres chic" dogodovštine milenijalke Emily Cooper mogu poslužiti kao alternativa ili zagrijavanje i pogledati dok si rek'o keks.
"Emily u Parizu" umiveno, no povremeno prilično uspješno, ako ne i umješno, spaja tipologiju "Sex and the City" i "Devil Wears Prada" (šefica Philippine Leroy-Beaulieu), nudeći eskapizam na visokoj nozi. Serija je maksimalno udaljena od stvarnosti, izuzme li se provučeni #MeToo podtekst kontra francuskog seksizma, a i dašak američkog imperijalizma prelomljenog preko mlade Amerikanke koja osvaja muškarce i odbija govoriti francuski.
U jednoj sceni Emily raspravlja s pariškom kolegicom koja tvrdi da su francuske romanse zbog mračnosti i realističnosti bolje od američkih romantičnih komedija. "Zar ne ideš u kino da pobjegneš od života", pita Emily, a slično pitanje postavlja i njezina serija.
Titularna Emily, koja dolazi u parišku marketinšku firmu kako bi dala "američki pogled na francuske klijente", daleko je od stvarne osobe. Ona je u svakom trenutku ponajprije serijski lik, projekcija eskapističkih želja (ženske) publike.
Međutim, zbog Collinsice, koja ima šarma i kad joj nestane vode pa pere kosu u bideu i kad se "osjeća glupo na oba jezika", Emily barem djelomično nalikuje djevojci od krvi i mesa, premda je serija zainteresiranija za to što nosi nego kakva je.
Jasno, zaplet je samo izgovor da se gledateljima predoči turistički posjet Pariza i da Emily cupka u visokim potpeticama, odnosno defilira u "stylish" odjevnim kombinacijama na koje bi mogle biti ljubomorne žene iz "Seksa i grada", a djelo su iste kostimografkinje Patricije Field.
Pa ipak, u tome i jest dio privlačnosti serije budući da je Pariz svima, osim Parižanima, nikad dalji "zahvaljujući" koroni. Snimljena prije korone, "Emily In Paris" potencira prekrasnu scenografiju "najromantičnijeg grada na svijetu" koji zavodi protagonisticu kao i gledatelja.
"Predivno, cijeli grad izgleda kao 'Ratatouille'", usklikne Emily referirajući se na izvrsni Pixarov animirani film iz 2007. godine, kod nas preveden kao "Juhu-hu", kojeg je zasigurno gledala kao klinka, a koji je lijepo (re)animirao Pariz.
Bar jedna scena serije može konkurirati filmu i stiliziranija je od većine serijskoga materijala – kad Emily posjeti izložbu posvećenu Van Goghu i boje "Zvjezdane noći" se reflektiraju na njoj. Samo radi ove scene ne biste trebali požaliti ako bacite oko na "Emily". "Non je ne regrette rien", pjeva na kraju zadnje epizode Edith Piaf.
