Overlay
Korisna praksa

Fotografiranje kao terapija i prilika za osobni rast: Duška Boban objasnila nam je sve o terapeutskoj mindful fotografiji

Piše Tanja Giovanelli
Foto Nikola Vilić/Cropix
25. siječnja 2023. - 19:37

Prolazite li pored zalaska sunca i podivljalog mora, odnosno pored dojmljivoga grafita i apstraktne nadogradnje s rukama u džepovima, ili posežete za mobitelom? Možda se ubrajate u one koje je strast za okidanjem fotografija navela da za svoj pametni telefon nabave dodatnu memoriju? Kakav god bio vaš doprinos, pripadate generacijama koje žive revoluciju kulture fotografije. Napredak tehnologije svakome omogućava da fotografira što god i kad god poželi, i to bez ikakva troška, istovremeno bitno ubrzavajući i mijenjajući naše živote.

Ne čudi stoga što sve češće posežemo za kamerom ne bismo li zabilježili prizore i sačuvali trenutke koji nas barem nakratko zaustavljaju u stihiji svakodnevice. U tim je procesima priliku za osobni, ali i profesionalni rast prepoznala Duška Boban, splitska umjetnica i pedagoginja, koja je kao primarni medij izražavanja izabrala upravo fotografiju. Širenje dosega njezina djelovanja iz sfere umjetničke, odnosno konceptualne fotografije u područje terapeutske i mindful fotografije poslužilo nam je kao povod za razgovor o ovoj aktualnoj praksi.

Gdje se susreću fotografija, terapija i mindfulness i zašto ih kombinirati?

- Fotografija je medij potvrđivanja vlastitog identiteta, elicitacije potisnutih osjećaja i uspomena, most prema sebi i drugome. Ona ima mogućnost osnažiti pojedinca tako što mu vraća osjećaj moći i kontrole nad vlastitim životom, i to još radi na nježan i meditativan način, bilo kroz čin promatranja, snimanja ili introspektivne analize snimke. Tu govorimo o njezinoj terapeutskoj i kontemplativnoj prirodi, a koja ima puno dodira s praksom mindfulnessa, odnosno svjesnog opažanja različitih fenomena iz vanjskog i unutarnjeg svijeta. Kao i mindful tehnike, fotografija nas navodi da pauziramo hektične misli, da se fokusiramo, da živimo tu i sada.

Međutim, riječ mindfulness postala je i suviše popularna te se često koristi na površan, trendovski način. Tako gubi svoje izvorno značenje i smisao, a koji nisu ništa drugo doli osviještenost, tj. promišljenost. Naime, živimo doba slike i novih komunikacijskih medija, u poplavi fotografija kojoj svi pridonosimo putem društvenih mreža. Fotografiramo i dijelimo svaki trenutak naše svakodnevice neprestano. Svima su nam albumi pametnih telefona zakrčeni tisućama slika. No koliko njih u tom moru ovjekovječenih trenutaka ima zaista pravu vrijednost? Zamislimo da iznenada svatko za sebe mora izabrati 30 fotografija koje želi sačuvati od naleta nekakvog imaginarnog IT tsunamija, koji će izbrisati sve druge fotografije s naših mobitela. Koje bi to slike bile vrijedne našeg pamćenja zauvijek? Držim da s tim pitanjem o značenju i vrijednosti fotografije započinje put ka mindful, odnosno terapeutskoj fotografiji.

Koji su neki osnovni osobni benefiti te prakse?

Uvjerena sam da zapravo svaki čin samoinicijativnog fotografiranja ima za svrhu, svjesno ili nesvjesno, ljekovit učinak. Možda upravo to objašnjava zašto svi bez iznimke toliko volimo fotografije.

Čin snimanja navodi nas na pažljivo promatranje okruženja, dopušta nam da sami izabiremo svoje točke interesa. Mi jedini odlučujemo što ulazi u format slike, a što ostaje van. K tome, fokusiranje na odabrani motiv čini nas potpuno prisutnima u sadašnjem trenutku. Tu smo i sada. Na licu mjesta. Tako smirujemo ustaljeni ili zapetljani tok misli, kao i brige kojih danas nikome ne manjka. Fotografiranje ipak ne prestaje u trenu pritiska na okidač. Fotografija se stvara i onog trenutka kada je odaberemo u mnoštvu drugih, sličnih ili različitih, kao onu koja nosi priču, koja je vrijedna daljnjeg promatranja i dijeljenja, ponovnog vraćanja prizoru koji je zabilježila. Tako se gradi sjećanje i spoznaja o tome tko smo, kao pojedinci, ali i kao društvo.

image
Nikola Vilic/Cropix

Jer fotografija na isti način može pomagati ne samo osobni razvoj, nego i određene društvene, profesionalne ili privatno povezane zajednice, i to u osvještavanju njihova identiteta, unutarnjih sličnosti i razlika, snažnih i slabih točaka, i u konačnici u artikulaciji zahtjeva za promjenama na bolje. Takva participativna fotografska praksa zove se photovoice ili fotoglas. Primjenjujem ju u radu za institucije u kulturi i javni sektor, kao i za različite poslovne subjekte kojima treba unaprjeđenje komunikacije s djelatnicima i korisnicima kroz radionice i teambuildinge.

Kako i sami možemo uživati u benefitima terapeutske i mindful fotografije, odakle krenuti i na što obratiti pozornost?

Za početak bih vam savjetovala da fotografirate manje, odnosno da pomnije birate one trenutke koji su posebni i vrijedni čuvanja. Jedna od poznatijih vježbi iz domene mindful fotografije bazira se na ograničenju snimanja broja fotografija u danu, nekad i na samo jednu. Takvi nas tempirani izazovi tjeraju da dobro razmislimo o onome što nam je istinski važno. Uče nas donošenju odluka i nošenju s njihovim posljedicama.

Osim toga, takva vježba upozorava i na činjenicu da je u suvremenom, fotografski hiperaktivnom društvu sama fotografija kao medij devalvirala. Njezina prava komunikacijska vrijednost kao da se zagubila zbog prebrze potrošnje. Terapeutskom i mindful fotografijom pokušavamo usporiti i proniknuti dublje u jezik i značenja fotografija, kako bismo probudili potisnuta sjećanja i snove koje smo i sami putem zametnuli.

image
Nikola Vilic/Cropix

Za više inspiracije možete posjetiti stranicu www.scarabay-photography.com ili istoimeni Instagram profil koji odnedavno vodim i gdje se bavim ovom temom, a gdje se može doznati više i o radionicama koje pružaju priliku da se dublje urone u to iskustvo. Uskoro kreće prva splitska radionica na temu životnih raskrižja i promjena koje su svima neizbježne.

I što kažu polaznici i polaznice tvojih radionica, kakav je njihov feedback?

Riječ je o praksi koja ima svoju teoriju i zakonitosti, za koje sam se dodatno usavršavala, ali se trudim samostalno osmišljavati koncepte i fotografske vježbe tematskih radionica, koje u provedbi dalje prilagođavam specifičnim potrebama polaznika. Kao voditeljici programa bitno mi je i da uključene naučim „čitanju slike“, ali tako da ne određujem značenje pojedine fotografije jer je nju pozvana interpretirati samo njezina autorica/ autor.

To ne znači da se u radu u grupi ne događaju živi, inspirativni i prije svega podržavajući razgovori o različitim putevima i mogućim izborima, sjećanjima i nadanjima. Na našim zatvorenim okupljanjima nad fotografijama se razmjenjuju životna iskustva, sagledavaju nove perspektive, utvrđuju slična uvjerenja i osjećaji. Družimo se s fotografijama i jedni s drugima kao da smo se iz digitalnog doba društvenih mreža ponovno vratili u vrijeme analogne fotografije. Zbog svega toga evaluacije su mi krajnje pozitivne. Neovisno o osobnim razlozima za uključenje u program, u pravilu svi kažu kako nakon ovog iskustva drukčije promatraju svoje okruženje, pristupaju fotografiranju i tumače snimke. Neki kažu i kako im je iskustvo sudjelovanja u programu približilo suvremenu fotografsku praksu i koncepte.

Duška Boban splitska je umjetnica i pedagoginja, čiji je primarni medij izražavanja fotografija. Diplomirala je 2000. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a potom naziv magistra stekla na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje u Ljubljani 2013. godine.

Sudjeluje u brojnim izložbama i projektima te uz redovni angažman na području kulture i civilnog društva često vodi radionice za mlade i odrasle. Članica je Udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske (ULUPUH) Zagreb; Hrvatskog udruženja likovnih umjetnika (HULU) Split i Udruge za suvremenu umjetnost KVART Split. Početkom 2011. pokrenula je neformalnu Inicijativu za Marjan. Aktivna je na polju vizualnih umjetnosti, a njezine se fotografije nalaze u stalnom postavu Galerije umjetnina u Splitu.

Pratite Stil na Instagramu i Facebooku!

12. lipanj 2024 14:32