Tko je prvak u slušanosti na Spotifyu među hrvatskim pop-rock izvođačima svih žanrova?
Ukucali smo neka imena koja bi morala biti zicer ako biste se kladili: Thompson, Mišo Kovač, Parni valjak, Prljavo kazalište, Gibonni, Grašo... Nitko od njih. Pokojni Oliver je jači, ali ne i najjači.
Ne, nismo zaboravili Severinu. Ona ih u ovom trenutku (26. srpnja 2022.) doista sve "šije" s 343.653 mjesečnih slušatelja i pomislit ćete da nema dalje jer – tko bi nju mogao nadmašiti?
E, pa reći ćemo vam: Fran Vasilić.
Tko?!
Fran. Vasilić. Nikad čuli?
Ovaj 23-godišnji mladić s Krka na isti dan ima 344.213 mjesečnih slušatelja na Spotifyu (mjesec dana ranije bio je dobacio i do nešto više od 360.000) i u tome je sva divota interneta u glazbenom biznisu danas. Možeš stvarati doma na računalu, u otočnoj izolaciji za vrijeme lockdowna, i to poput njega "prodati" publici od Malezije do SAD-a.
Naravno, podrazumijeva se da pjevaš na savršenom engleskom i da si pritom pogodio ukus svoje generacije Z, rođene između 1996. i 2015. i odrasle uz smartphone, koja je prvenstveno okrenuta konzumaciji glazbe na internetu.
A tamo će je Fran Vasilić dočekati i na Tik Toku, gdje ima gotovo četiri i pol milijuna pratitelja koji su mu dosad dali više od 44 milijuna lajkova na sve objave, isključivo usmjerene na održavanje visokih očekivanja njegovih međunarodnih fanova, s vrlo catchy filmićima.
Iza svega ipak stoji vrijedan glazbeni sadržaj, nikakvo influencersko prenemaganje. Fran točno zna kako pogoditi ciljanu publiku koja u komentarima ekstatično reagira na njegove pjesme i glas, a nije imuna ni na njegov dopadljiv, reklo bi se hipsterski izgled.
Iza Frana Vasilića je bedroom pop album "Retrovizor" (2020.), nastao u njegovoj momačkoj sobi, a 22. srpnja objavio je EP "The Very Last Toughts on Earth", s četiri pjesme od kojih su prethodno bila lansirana dva izvrsna singla: "Might As Well" i "Maybe".
Obrada skladbe Rex Orange Countyja "Television/So Far So Good", koju je vrlo vješto "posvojio", s oko sedam milijuna slušanja dosad mu je najuspješnija pjesma na Spotifyu, a ima još takvih s milijunskom "nakladom".
No, da iz mase Vasilićevih abonenata na tom servisu "ižmikate" samo hrvatske ili regionalne, on bi ih sigurno imao znatno manje od svih gore spomenutih. Svakako i od Franu generacijski bližih izvođača koji su se u posljednje vrijeme našli na Billboardovoj top listi Croatian Songs – Vojka V, Grše, Hiljsona Mandele i Matije Cveka – koji mu pak na Spotifyu nisu ni do koljena.
Fran Vasilić tek je počeo nastupati po Hrvatskoj na koncertima pred stotinjak ljudi i ti nastupi su mu, kaže, dragi. Ali, što se njegova prepoznavanja u domovini tiče, mogao bi slobodno reći nešto kao Ilija Čvorović u "Balkanskom špijunu": "Mene ako se sjete – sjete se. Ako se ne sjete – nikom ništa. Najveće zadovoljstvo bit će mi misao da sam jednog čovjeka izveo na pravi put."
Ovdje potpisanog Hrvata već je dobio za svoju stvar. Najprije s predivnom baladom "A Lovesong for Whoever", a na internetu potražite i druge naslove s liste meni omiljenih: "Japanese Pancakes", "Day 39/367", "Twenty Twenties", "It's Been A Fun Ride...".
– Počeo sam stvarati na početku pandemije i logično je da sam bio okrenut internetu. Kako su se stvari počele polako otvarati okupio sam bend i napokon ovog ljeta imam priliku pokazati ljudima kako zvučim uživo, a reakcije su stvarno super. Drago mi je nakon koncerta popričati s nekim iz publike, a sve što sam čuo od ljudi na mom Krku, u Varaždinu, Samoboru... bilo je iznimno pozitivno. Karijeru sam razvio preko interneta i sad mi je jako bitno proći to iskustvo, krenuti od manjih pozornica prema većima – objašnjava na početku Vasilić.
Možete li očekivati da ćete s glazbom kakvu stvarate, pjevajući na engleskom, napuniti zagrebačku Tvornicu, a kamoli Arenu?
– Meni nije cilj fokusirati se na regiju. Uvijek ću doći tamo gdje me ljudi žele slušati i svakako želim svirati u Tvornici kulture, ali plan mi je najesen krenuti malo izvan Hrvatske i već u rujnu imam jedan datum za Beč, na Waves Festivalu. Što se tiče koncerata u Hrvatskoj – naravno da volim tu nastupati, ali najesen se fokusiram na Europu.
Muči li vas to što vaš svjetski uspjeh preko weba nekako prolazi ispod radara ovdje?
– Uvijek će u Hrvatskoj glazba s tekstovima na hrvatskom biti na prvom mjestu, što po meni ima smisla i dapače, trebamo to i podržavati. Što se mene tiče, budući da sam studirao politologiju u Amsterdamu, krenuo sam sve pisati na engleskom i sad ga se držim.
U jednoj objavi na Tik Toku spominjete američke producente koje ste posjetili i s kojima dogovarate suradnju. Sprema se, dakle, nešto puno veće od kućne radinosti? U kojoj je to fazi?
– Još sam se prošle godine upoznao s producentima iz New Yorka. Zbližio sam se s njima preko Zooma i već neko vrijeme planiramo raditi zajedno kod njih u studiju. Riječ je o materijalu za iduću godinu, a EP koji uskoro izlazi snimio sam uglavnom doma, s tim da sad imam puno bolji setup za kućno snimanje nego kad sam radio "Retrovizor". Moj put u Ameriku bio je izvrsno iskustvo jer sam upoznao više producenata i obišao nekoliko diskografskih kuća...
A to su?
– Bio sam u Republic Records u New Yorku, u Atlantic Records u Los Angelesu, u Capital Records... To su ovi najveći, a razgovaram i s nekim nezavisnim etiketama poput 300 Entertainment. Jako mi je drago što sam imao priliku vidjeti uživo na koji način funkcioniraju svi ti labeli i kako mi mogu pomoći, ali još čekam da se malo više izgradim, tako da steknem više moći u pregovaranju u drugom dijelu, koji slijedi. Dotad mi je u redu biti nezavisan.
Baš sam vas htio pitati znače li ti posjeti u Americi neke konkretne ponude...
– Da, dobio sam neke ponude ugovora, možda bi netko i pristao na njih, ali meni nisu pasale za ono što ja pokušavam. Ne žuri mi se. U slučaju da u jednom trenutku zaključim da ne stignem sve sam, tada ću se sigurno javiti nekom od tih labela. Zasad mislim da nema potrebe davati postotke svog biznisa za posao koji mogu i sam obavljati.
Kad spominjete biznis – što to u ovom trenutku znači? Možete li vi isključivo od prinosa sa Spotifya i drugih servisa dovoljno zarađivati?
– To kod streaminga najviše ovisi o izvođaču, radi li sam glazbu ili ne. Kako sam ja prvi album radio sam, kao i većinu EP-ja, prihod od većine pjesama ide sto posto meni i s obzirom na to mogu trenutno živjeti od streaminga. Svi koji se danas misle baviti glazbom moraju dobro razmisliti o tome čija im pomoć doista treba i koliko će im ona oduzeti od onog što bi inače moglo biti njihovo.
Gdje ste u svijetu najslušaniji. Pročitao sam negdje – u Maleziji. Je li još uvijek tako?
– S "Retrovizorom" sam bio na njihovoj Apple ljestvici top 100 alternativnih albuma, što mi je bilo lijepo iznenađenje. Tada sam još studirao u Amsterdamu. Kako sam u to vrijeme počeo objavljivati na Tik Toku, prvo su mi sve objave bile gledane samo u Nizozemskoj i svi komentari su bili na nizozemskom. Jednog jutra kad sam se probudio vidim da je jedna od njih dospjela na For You feed u Americi. Zato sam odmah snimio video za tu pjesmu, "Eyes Blue X Heather", da ljudi na nju mogu raditi duete. Napravila ga je jedna pjevačica iz Malezije i njezin je video s tom pjesmom postao superpopularan, tako da su me ljudi tamo počeli pratiti. No, sada je Amerika što se tiče slušanosti na prvom mjestu jer tamo ipak najviše ljudi ima Spotify.
Pa, nije loše shvatiti da ti najbolje ide u Americi...
– Kad sam bio na putu tamo i upoznao tu svoju ekipu shvatio sam koliko je tamošnja glazbena scena ogromna, ima posve dovoljno prostora za indie autore, tako da sam više okrenut inozemstvu nego Hrvatskoj, ali, opet kažem, uvijek će mi biti gušt ovdje nastupiti.
Koliko ste strateški promišljeno ušli u taj "poslovni model"? Ili vam se to na neki način dogodilo?
– Nije bilo neke strategije. Mjesecima sam radio na pjesmama za album i ljutila me činjenica da će ih, zbog pandemije, čuti samo moji roditelji i prijatelji, a na Tik Toku sam paralelno pratio koliko mnoštvo artista uspijeva proširiti broj slušatelja preko njega. Odlučio sam stoga i ja početi objavljivati kratke filmiće, najprije neke obrade, pa raditi promociju albuma i, eto, uspio sam doprijeti do ljudi i na taj način imati relativno stabilnu karijeru.
Kad spominjete obrade na Tik Toku, iznenadila me obrada pjesme Tereze Kesovije "Moja posljednja i prva ljubavi", koju sad izvodite i na koncertima. Odakle to jednom 23-godišnjaku iz niše lo-fi indie popa?
– Tereza mi je jedna od najdražih hrvatskih pjevačica, slušam je od djetinjstva i velika mi je inspiraciju u glazbi koju stvaram. Ja uvijek kažem da se moja glazba nalazi na raskrižju indie rocka 2000-ih, koji sam puno slušao u srednjoj školi, bedroom popa i dream popa koji sam krenuo istraživati dok sam bio na faksu, kao i ex jugoslavenske glazbe koju sam slušao u djetinjstvu, a slušam i sad. Tereza je definitivno dio toga.
Stihovi su vam, nasuprot glazbi, nešto teži. Često se spominje dosada, dosta je upitanosti o budućnosti, spominju se neki "srcoliki" grobovi... Uostalom, naslov EP-ja vam je "Posljednje misli na Zemlji", a u pjesmi "Might As Well" poručujete – za pet godina tko živ, tko mrtav. Odakle vam ti motivi? Ima li tu Davida Bowieja iz "Five Years"?
– Ne bavim se previše ljubavnim temama, a čak i kad pišem takve pjesme uvijek je njihova atmosfera pomalo anksiozna. Uglavnom ih pišem noću, nakon što sam pokušao spavati, a ne mogu jer mi se neke misli vrte po glavi. Onda ih idem zapisivati. Glavna motivacija mi je pisati o nečemu što me trenutno muči, što mi stvara probleme i tako lakše probavim te situacije.
Nadam se da niste anksiozni inače? Ili je jednostavno riječ o duha ovog vremena?
– Pa, te pjesme mi dođu kao terapija. Taj stih s pet godina je iz pjesme "Might As Well", koja je baš o stanju duha u kojem ti je apsolutno svejedno za sve. Baš to – za pet godina tko živ, tko mrtav. Na ovom EP-ju htio sam donijeti tu progresiju, gdje prvo imate "might as well" – da, može, što god – onda prijelazno "Maybe", dakle možda, a zadnja pjesma "The One About Rejection" govori o tome da ipak treba naučiti reći ne i donositi neke čvršće odluke.