StoryEditor
Hrvatskareportaža iz like

‘Šerbedžija mi je obećao dovesti Angelinu Jolie kad napravim hotel. Al‘ pustimo to, ja vam se bavim proizvodnjom rakije. Doktori kažu da liječi‘

Piše Silvana Uzinić
21. siječnja 2021. - 17:56
Budimir Eror  Nikola Vilić/Cropix

Rade Šerbedžija mi je obećao da će, kad napravim hotel, dovesti Angelinu Jolie, otkriva nam Budimir Eror i pokazuje iskope za apartmane.

Ali ovaj proizvođač čuvene ličke šljivovice iz Debelog Brda rekao nam je to tek na kraju i na poticaj prijatelja, jer njemu je ipak priča o rakiji najvažnija premda je baš njegova zlatna kapljica draga i slavnome glumcu, inače njegovu dobrom prijatelju.

Erora smo iznenadili, Debelo Brdo smješteno je na putu između Korenice i Gospića, a taj dan bili su i debeli minusi. Njegova rakija ležala je mirno u bačvama i dozrijevala kako je i stotinu pedeset godina ranije, jer istu takvu radili su njegov djed i otac mu, a postupak koji joj prethodi Budimir je, unatoč napretku tehnologije, do u detalj ispoštovao. I ne samo to, njegova rakija je, osim ekoloških šljiva, posebna i po tome što odležava najmanje deset godina prije konzumacije.

- Imam je tu i dvadeset godina stare – pokazuje nam hrastove bačve od po petsto litara, trideset ih je, a četrnaest je puno. Zanimljiva je priča kako su mu nakon Oluje sve bačve odnešene, ali o tome ćemo nešto kasnije jer sve je ovo s njegovom rakijom krenulo početkom osamdesetih dok je Eror radio kao konobar u Nacionalnom parku Plitvička jezera. Zapravo, još s tatom je počeo raditi šljivovicu tamo negdje, kaže, još sedamdeset i sedme godine.

image
Budimir u svojoj destileriji
Nikola Vilić/Cropix

Osamdesete je već shvatio da mora odlučiti hoće li i dalje konobariti ili će se uhvatiti samo rakije. Kad mu je tadašnja Uprava Parka rekla da će sve biti otkupljeno, zasukao je rukave.

- Ali bilo je nas trojica proizvođača u ovom kraju čija rakija se prodavala u Parku, a ja sam htio da se vidi razlika i da postignem bolju cijenu. Direktor tadašnje Ličke kuće pristao je na testiranje, bio je osmi mjesec, špica sezone, organizirali smo kušaonicu i ocjenjivanje pred gostima. Tada nema zapadoeuropske zemlje iz koje nismo imali gosta. Pred njih smo stavili tri rakije i moja je dobila najviše glasova – prepričava Budimir dok nam pokazuje pecaru. Tu su bakreni rakijski lonci od po dvjesto pedeset i tristo pedeset litara.

- Ne znam nikoga da ima veći – napominje Eror.

- Sve je kao nekada, samo je malo modernizirano. Stari ljudi su ovako pekli kao i ja danas. Tamo se loži vatra, ovde se stavi voda, dim ide kroz ovaj dimnjak... - tumači nam postrojenje nalik nekoj spravi Grunfa iz Alana Forda. Iz tih kotlova izađe, kad je dobra berba, i do tri hiljade litara rakije godišnje.

- Otkuda joj naziv Medical?

- Ovako – počinje Erorovo objašnjenje - malo prije Univerzijade u Zagrebu sam se razbolio, sumnjalo se na ozbiljnu dijagnozu, ležao sam mjesec dana na Rebru. Tada su me stalno slali na pretrage kod raznih specijalista, a ja svakome od njih darujem bocu rakije. Oni svi meni poslije kažu, Budimire, pa ovo nije alkohol nego lijek. Eto otkuda naziv. A sada to mijenjam u Tesla Medical Brendy, jer vidio sam da se puno toga iz ovog kraja kiti Teslom pa što ne bi i ja.

"Medicinska" šljivovica krenula je zvjezdanim putem baš oko Univerzijade. Direktori tadašnjeg zagrebačkog hotela Interkontinental su je u Nacionalnom parku probali i kontaktirali ga.

image
Nikola Vilić/Cropix

- Pitaju me, sjećam se, Budimire možeš li ti ovoga dovoljno proizvesti do Univerzijade, a ja rekoh nema problema i isporučim prvih 250 boca – pokazuje nam Eror cjenik iz nekadašnjeg eksluzivnog Diana bara u Interkontiju gdje je cijena čašice njegove šljive od 0,3 koštala 35 dinara. Nešto malo više je koštao wiskey, ali samo zbog razlike u porezu. Čak je šljivovica iz Debelog Brda bila skuplja u nabavi. I danas je po cijeni uz bok wiskeyu, može se popiti u Solarisu i Opatiji, ali plan je da uđe u jedan hotelski lanac. Zasad je Eror po pitanju toga tajnovit, ali čut će se. Uglavnom, u Parku Plitvička jezera sedam decilitara njegove šljivovice prodaje se za 248 kuna.

- Al' ne možete vi postići cijenu na mile oči - upozorava nas dok mi širimo oči.

Za sebe Eror kaže da je perfecionist, mada bi mu prezime ukazivalo da radi i greške. Smije se on na tu primjedbu, bilo je, kaže uvijek šala na račun njegova prezimena, koje je, usput rečeno, jedno od najstarijih u ovome kraju, a njegovih daljnjih rođaka i prezimenjaka ima posvuda u svijetu. Za vrijeme školovanje u razredu su Budimira zvali Ero s onoga svijeta. Šaljiv je, vedar, vrckav i domišljat poput Begovićeva opernog junaka, nema u to sumnje.

Priča s Interkontijem trebala je njegovu šljivovicu vinuti u celebritije među žesticama, ali je rat sve vratio na početak i tek negdje s početkom ovoga stoljeća krenuo je on s proizvodnjom iznova.

- Izbjegli smo odavde kad i svi u ovom kraju devedeset pete. Na žalost, ekstremi su bolje prošli od nas, oni su otišli još devedeset treće, a mi nismo imali razloga bježati. Jedno kraće vrijeme sam boravio nedaleko Novog Sada, a onda sam se vrlo brzo, već devedeset sedme vratio ovde u rodnu kuću. Majka i ja zatekli smo ljude kako nam beru šljive, rekoh im kulturno, ajte ponesite sve što ste ubrali i nemojte se više vraćati jer ovo je moje. Tako je i bilo, nisu se više nikad vratili, a majka i ja smo deset dana brali i jeli samo šljive. Novca smo imali, ali nije bilo ničega ovdje za kupiti. Kuća nam je bila skroz opljačkana, nit smo imali prozora nit vrata nit kreveta... - opisuje Budimir ali bez imalo gorčine.

Bilo pa prošlo. Ali što je najvažnije, ni kapi rakije nije zatekao, a dio njene sudbine doznao je od jednog mještanina koji je tu za vrijeme Oluje ostao i spavao u šumi.

image
Nikola Vilić/Cropix

- Kaže on meni, moj Budimire, tri noći nisam oka sklopio zbog tvoje rakije. Reko kako? On kaže, ušla vojska pa kad je otkrila buradi tu se pucalo i pjevalo, fešta je prava bila. Krenuo taj deda da uzme i za sebe malo kad, veli, dođe bijela cisterna iz Gospića i odvuče sve tko zna kuda. Kasnije mi je jedan u Parku rekao da će mi, ako me ikad bude interesiralo, kazati gdje je otišla, ali ja sam mu odgovorio da me ne zanima. Rekoh, neka mu je sa srećom kome god je išla, bitno je da nije propala – smije se i danas tome.

Registrirao je proizvodnju 2003. godine, svake godine obnavlja zalihe. Pokazuje nam jednu od dvije zlatne medalje s međunarodnog natjecanja iz 2009. godine, domaća natjecanja i nagrade ne broji. Njegova rakija trebala je biti poslužena na sastanku Merkelice i Plenkovića uoči predsjedanja Hrvatske Europskom unijom.

Odabrali su je ovi naši ministri šta su pripremali taj susret, priča nam Eror šta su njemu kazali ljudi iz ovog lanca hotela s kojima sada sklapa aranžman. Upravo zbog toga i u dogovoru s vodstvom tih hotela zaštitio je novo ime svoje šljivovice u Zavodu za intelektualno vlasništvo, a dizajneri izrađuju i novu etiketu.

Nudi nas da probamo. Mora je da je vani najmanje bilo minus šest, a unutra pored bačava valjda minus pet. Žućkasta šljiva prija makar da i niste neki ljubitelj žestokih pića. Lagana je, klizi, miriše na voće...

image
Priznanja koje je zaslužila šljivovica

 
Nikola Vilic/Cropix

- Nemojte da se slučajno prolije, kažu ljudi da to nije dobro.

- A u nas kažu da gdje ima blaga ima i štete.

- I baš je ovo deset godina staro?

- Deset. Tek nakon deset ide u prodaju.

- Koja je ovo sorta šljive – raspitujemo se dok se sladimo i grijemo tih eliksirom od suhog zlata.

- Bistrica, to je stara lička sorta. Al tu nijedne nema kvarne. Pazi se dok beremo, sve mora biti čisto besprijekorno... Berba počinje krajem devetog i traje kroz deseti mjesec. Šljiva mora biti dobro zrela. Stabla su svuda oko kuće, ima ih na dva i po hektara, a sad pomalo sadim nove jer vijek im polako izlazi. To su ekološke prave, samo na ovčijem gnoju. Osim toga, na tom dijelu Krbavskoga polja klima je pogodna, računa se da ima najviše sunčanih dana u Lici.

- Znači, imate i ovce?

- Imam, služe mi zato što brste oko stabala i gnoje. Prodam ponekad janje, došao baš jedan Splićanin i pitao me imam li. Reko, koliko ti treba. Kaže on jedno, ja sve nabrzinu sredim i prodam mu, a on za petnaest dana zove i traži još šest komada. Pitam je li to za prijatelje, on kaže, ma kakvi, sve za mene. Stavio čovjek u škrinju. A nekad je tu sve bujalo od života. Kad bi se pekla rakija bilo bi trideset mještana oko kotla, pričali bi se vicevi, smijalo bi se. Kažu, kotao nije mogao ispeći rakije koliko bi se moglo popiti, hahaha... To mi je tata pričao, a Ličani kršni, mogli su popiti. Pečnje rakije bio je doživljaj.

Išao je Eror jednom u Dalmaciju s lovcima peći rakiju, negdje u zaleđu između Šibenika i Splita, bilo je, kaže, smijeha. Danas on peče s jednim mladićem tu u selu, nema više velikih društava. Teško je naći i berače šljiva koji znaju kako se to radi.

Budimir nam kazuje kako ima u blizini Splićana koji su kupili zemlju i kuće.

- Dolaze vikendom, lijepo im je. A ono gore je Radina ujaka kuća, tu su mu s majčine strane, a tamo – pokazuje Eror lijevo od kuće – tamo mu je kuća s tatine strane. Dođe on svako ljeto, okrenemo lijepo janje i družimo se.

A njegovom medicinom delicija se zalijeva. Ipak, kaže da najbolje paše uz svinjetinu, i to kakvu god, pečenu i sušenu.

Vidjet ćemo šta će kazat Angelina Jolie!

image
Nikola Vilić/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

25. veljača 2021 05:37