Overlay
opasni sindrom

‘Od snage mog ispada zatresla se čekaonica‘: iskustvo naše novinarke sa zastrašujućim zdravstvenim stanjem neka vam otvori oči. Prepoznate li se, nešto ćete morati mijenjati

Piše Tanja Giovanelli
6. kolovoza 2022. - 21:14

Najčešće nam tijelo kaže kada smo pretjerali, ono prati rezultat. Moje je u jednom trenutku oglasilo poluvrijeme. Koji tjedan kasnije, kada sam se počela opuštati, osjećala sam se kao da su me na nosilima iznijeli s terena. Iako u tom trenutku, u žrvnju svakodnevice koju sam izabrala misleći da mogu – jer ako mogu drugi moram moći i ja; u spirali vlastitih svemogućnosti nisam bila ni svjesna koliko je situacija u koju sam se dovela za mene pogubna, koliko je neodrživa i što je najvažnije – apsolutno nepotrebna.

Sindrom izgaranja ne pogađa samo prezaposlene - jeste li znali da postoji i roditeljski burnout, kao i da su ugroženi svi ljudi s jednom osobitom karakteristikom

Da se ono što sam tada proživljavala zove sindrom izgaranja, ili ti burnout, kazala mi je moja liječnica obiteljske medicine koju sam tih dana posjetila da mi pomogne otkriti razlog preskakanja srca koje me, uz kroničan nedostatak zraka i sveprisutnu prijetnju paničnog napadaja pozivalo na uzbunu. No i prije nego što sam joj uspjela kazati zašto sam došla otresla sam se na pacijenta koji se pokušao progurati preko reda, i to snagom od koje se zatresla pa utihnula cijela čekaonica. Ušavši u ordinaciju, na poziv da objasnim što se dogodilo iz mene je navalila bujica; sva sila frustracija, ljutnje, straha i očaja. Uzbuđenje koje se prelilo u suze kada sam shvatila da sam ispalila jer nemam vremena. U svome danu jednostavno nisam imala minute za ustupke, za strpljenje, za čekanje, za kašnjenje, za obveze, za rokove, za domaće radove i izvanškolske aktivnosti, za redovite obroke, za sunce i svježi zrak, za obitelj, za sebe, za život.

Stanje u koje sam se dovela zahtijevalo je višemjesečno bolovanje, te terapiju kod psihologa i psihijatra, uz terapiju anksiolitika i antidepresiva. I iskustvo je bilo transformativno. U toj mjeri da danas vjerujem kako upravo burnoutu mogu zahvaliti što sada vodim život po svojoj mjeri. Kada se ne bih bojala da ću zvučati kao da ga zagovaram, kazala bih da je najbolje što mi se nedavno dogodilo. No to govorim s vremenskih odmakom od tri godine. Da me netko tada pitao rekla bih da je zastrašujuće, bolno, poražavajuće i ponižavajuće. Bilo je dana kada sam si dopustila vjerovati da sam slaba jer sam popustila pod pritiskom, jer, ipak, ne mogu sve sama i trebam pomoć; da sam promašaj jer sam prokockala priliku da budem savršena mama, uzorna supruga i uspješna urednica u poslu koji sam voljela.

image

Depositphotos 243471800

No jedno me pitanje otimalo tom posramljujućem uvjerenju – što je s prilikom da jednostavno budem Ja? I zašto sam si dopustila da ulogama, funkcijama, očekivanjima i dokazivanjima dam prednost pred sobom? Štoviše, da ih ganjam nauštrb sebe? Po meni je burnout poziv na buđenje. Nažalost, u svom neposrednom okruženju imam žene čije iskustvo to potvrđuje. Neke su se na prvu izabrale oglušiti, često od srama da se suoče s onime što su smatrale porazom, pa su žurile kroz oporavak ne bi li sve što prije ostavile iza sebe i nastavile po starom. Trebala su im dva burnouta, ili čak tri da shvate da "po starom" ne vrijedi i učine potrebnu promjenu. Jer izgaranje je nemilosrdno: dok god se izlažemo zapaljivim okolnostima dotle će nas gutati plamen i zvonit će sirene.

No ne čudi što nam je ponekad toliko teško okrenuti ploču te otpustiti očekivanja. Napraviti vrijeme za predah, i dati prednost odmoru koji je najveći neprijatelj burnouta.

Doživljavamo ga kao nešto što se mora zaslužiti. Dok je on, zapravo, nešto u čemu sve drugo nastaje. Moje se bolovanje svelo na odmor. U tom sam se razdoblju povezala sama sa sobom što je dovelo do usvajanja novih, podržavajućih navika i stjecanja alata za brigu o sebi i otvaranja novim mogućnostima. Moja je znatiželja porasla dovoljno da promijeni moju perspektivu. Više ne mislim da sam dobra koliko sam produktivna, niti da posao koji obavljam kao zaposlenica, majka ili kućanica određuje moju vrijednost. Način na koji se biram odnositi prema sebi odražava koliko se cijenim.

Prestanimo držati zauzetost mjerilom uspjeha i normalizirajmo odmor. Čini mi se kao da svi čekamo da netko kaže: "Hej, vrijeme ti je za klupu, sjedi, 5". Ali, osim, ako nismo spremni riskirati svoje zdravlje, to se nikada neće dogoditi. Taj izbor mora doći iznutra. I to ne znači da se trebamo pobuniti protiv poslova i drugih obveza, već protiv naše percepcije da se kroz njih definiramo i jednostavno zagristi onoliko koliko možemo prožvakati. Jer samo odmoran um može vidjeti izvan ove uske vizije. Sjediti u hladovini s knjigom u ruci i pjevom ptica koji se ovija oko nas poput loze nije lijenost, niti luksuz. Ta je dokolica preduvjet za osjećaj osobne slobode i temelj duševnog mira. Tamo se rađa blagostanje, gdje buja naša mašta, gdje postavljamo pitanja, gdje odlučujemo tražiti više.

27. studeni 2022 14:26