Overlay
16022342
SILOM DOMAĆICA

Moje portabl pakiranje: mali muškarci imaju sve što imaju i veliki, ali pod puno, puno većim tlakom

Piše Eda Vujević
Foto Angela Weiss/Afp/Profimedia
8. veljače 2021. - 12:10

Čudne se stvari događaju u mome kućanstvu. Recimo, muž mi se smanjio! Mislim, doslovno se smanjio. Kad se to dogodilo, nemam pojma, ali prošle sam subote ostala zapanjena u kojoj se mjeri smanjila razlika u visini između nas dvoje. Sad ga bosih nogu gledam ravno u oči, a kad obujem štikle umjerene visine - gledam ga svisoka.

Daleko od toga da mi to smeta, samo me intrigira. Naime, za razliku od goleme većine mojih poznanica, meni dvometraši nikad nisu bili napeti. Šta će mi bedevija od dva metra? To je nepraktično, to zauzima puno mjesta, to traži preinake u rasporedu namještaja, to ima ruke odavde do vječnosti, a stopala mu vire ispod jorgana.

Osim toga, da se razumijemo, mali muškarci imaju sve što imaju i veliki, ali pod puno, puno većim tlakom. Hoću reći, manji muškarci su nekako koncentriraniji i imaju veći radijus kretanja. Krupni muškarci, oni dva sa dva, to je, brate, tromo, to nema angažmana, nije ambiciozno na područjima koja su mi nekad bila donekle važna a kojih se sada tek ponekad, premda rado sjećam. Nekretnine su to, eto.

Za razliku od velikana, manji muškarac je vrijedan i okretan, ko pčelica Maja. Em zuji, em i meda daje, tako da... Ako već mogu birati, a mogla sam nekad, između manjih i velikih primjeraka suprotnoga spola, ja biram portabl pakiranje. Sretna je okolnost što su moj ukus za muške i ukus Zakonitog za ženske kompatibilni. On zazire od malih ženica. Sve mislim da nosi neku traumu iz mladosti, koju mi, naravski, nikad nije povjerio. Di'š govoriti o traumama iz mladosti, makar one bile traumice manje od 160 centimetara i lakše od pedeset kila?! To se ne radi u krajevima odakle mi Zakoniti potječe. Dobro on veli: "Odakle sam, dobro poskok nisam!"

Niži pet centimetara

- Ženo božja – rekao je on prošle subote kad sam dogibala do njega, spremna na subotnju šetnju Rivom – Kolika si to naresla? Ne mogu te sagledati u cjelini i cijelosti...

Pogledala sam ga. Zbilja, pogled mi šiša visoko iznad njegove glave, a obula sam čizme visoke samo sedam centimetara. Pišem pet, pamtim jedan... Zaključujem da se on smanjio, brat bratu, za pet centimetara. Šta mu je?

- Nisam ja naresla – rekoh – Nego si se ti smanjio.

Onda je on stavio šešir i tako prividno dodao osam centimetara uvis pa smo šetali po Rivi i Zapadnoj obali, neuspješno pokušavajući držati razmak od dva metra od bilo koga. Nema šanse! Na Rivi je ljudi ko na sletu. Pojašnjenje za mlađe čitatelje – slet je masovna manifestacija u čast druga Tita, najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti, a odlikuje ga, osim masovnosti, razdraganost i vedre boje koje ljudi oblače kako bi dodatno povećali radost u oku i srcu Maršala.

- Je l itko u ovom gradu doma ostao, bogte tvoj – rekao je Zakoniti, držeći šešir da mu ga ne otpuše lagani povjetarac. Drugom je rukom držao moju ruku, ko rođeni rukovodilac. – Ovdje je gužva prevelika.

image
Eric Gaillard

Nepregledna masa svijeta se opušteno, kako i priliči vedrom danu sa suncem na prozorčiću, ljuljala šetnicom, a ostali su, naslagani ko sardine, rame uz rame sjedili po zidićima i klupama. Ne znam kako je vama, dragi prijatelji, čitatelji i slučajni prolaznici, ali meni je kod tog opjevanog šetanja Rivom jedan trenutak osobito težak. Mislim, okej, spustimo se niz Marmontovu, krenemo lijevo, nogu pred nogu, klimamo glavama onima za koje utemeljeno sumnjamo da ih poznajemo jerbo pod maskom bih teško i rođenu majku identificirala sa sigurnošću većom od 68 posto....

Neki ljudi klimaju nama, mi se u čudu gledamo: Koji je ovo? I tako, mic po mic, stignemo na vrh Rive, tamo do ulaza u Podrume. I onda se, ničim izazvan, moraš okrenuti na peti i ko budala, bez ikakvog smisla i razloga, učiniti đir u suprotnom smjeru. E taj trenutak okreta, to mi je užasno i svaki put me snerva. Zašto je ovo ta točka gdje moram učiniti dvostruki aksl? Zašto ne šetamo do kolodvora, do iznemoglosti? Zašto baš ovdje svi čine rikverc i zašto je to poželjno?

- Ajde, bogati – kaže on, a sve me mjeri ispod oboda šešira, ko usamljeni jahač zagledan u prerijske visine i širine – šetaj i muči!

Kako mi se nije dopao njegov ton, tako sam se ispravila u svoj svojoj visini, plus sedam centimetara u potpeticama, koje su mi, tako prpošnoj, došle ko postolje. Postamenat, čovječe! Samoj sebi parim spomenik neznanom heroju, toliko sam se rastegla. Vidim, bogme, i on se ufitiljio, nabio šešir i sad hodamo ponosno ko dva uskličnika, zaobilazeći patuljaste točke i zareze. Gore, dolje, tamo, amo, aj bog, krepana sam umorna, čovječe. Sve klupe zauzete, dječurlija i penzioneri bahate se po zidićima, štekati zatvoreni, a ljudi stoje u redovima da kupe kavu za ponijeti pa je onda konzumiraju s nogu, praveći se da je to normalno.

Ecclestone i Sanders

- Đavla je normalno – rekla sam umorno. – Nemaš gdje sjesti i zapaliti, a da iz očaja i uzmem cigaretu, nemam je gdje ni ugasiti. Nigdje pepeljare. Pokora...

- Pa mo'š bez duvana uru vremena, bogati – rekao je on, ravan ko moralna vertikala. – Nismo izašli pušiti nego šetati.

image
AFP

- Izlazak bez pušenja je ko poljubac bez brkova, dragi moj – kazala sam, a već me malo tuku one čizme na prstima. Štaš, i čizme su se iznenadile kad sam u njih ugibala, čisto se opiru pritisku, opravdano gnjevne što su kućne papuče tijekom korona zime odnijele primat nad njihovim elegantnim šikom.

- Nastavi li se tendencija tvoga izrastanja i moga urastanja – kazao je on. – Doći ćemo, majkemi mile, ko Slavica i Berni Ecclestone.

- Bez pripadajuće dolarske težine na Bernijevoj strani jednadžbe – kazala sam ja.

- Premda – zaključio je on – ja više vučem na Bernija Sandersa nego na Bernija Ecclestonea. Bez pripadajućih rukavica, doduše...

- Ne'š ti njega i njegovih rukavica! Naručit ćemo mi od Kraljice Majke bolje i šarenije nazuvke za ruke! – rekla sam. – Pa neka Sanders suze roni!

24. veljača 2021 18:25