Overlay
15068406
Nova adaptacija

Zemeckisov ‘The Witches‘ ima sva obilježja Campa, lude kostime, ali i filmu nepotrebnu frivolnost

Piše Marija Mlačić
Foto IMDB
23. listopada 2020. - 16:49

Bilo bi dobro da je film "The Witches" izišao 2018. godine, po mogućnosti uoči održavanja Met Gale čija je tema bio Camp. Tako bi možda njemu pošlo za rukom ono što Susan Sontag nije, objasniti uzvanicima kako se odjenuti u skladu s dress codeom. Njezin esej "Notes on Camp" iz 1964. bio je povod za istoimenu izložbu u Metropolitan Museumu prije dvije godine. Anne Wintour uvijek organizira svečano otvorenje na kojem se u pratnji omiljenih dizajnera pojavljuju sve relevantnije američke zvijezde. Pola njih je temu shvatilo tek polovično, ali kostimografi filma zato su otišli "all in".

Ovo je druga adaptacija poznate knjige Roalda Dahla. Nakon što je glavnu vješticu odigrala jeziva Anjelica Huston, Anne Hathaway pod vodstvom redatelja Roberta Zemeckisa izvela je njezinu nešto šaljiviju i manje strašnu verziju. Priča prati dječaka (Jahzir Kadeem Bruno) koji je u prometnoj nesreći izgubio oba roditelja pa odlazi živjeti s bakom (Octavia Spencer). Ona ga na sebi svojstven način, lupanjem po guzi, kada je nužno i zagrljajem, uspijeva koliko je moguće izvući iz depresije. Tada se, međutim, u dućanu pojavljuje vještica koja pokuša otrovati dječaka. Baka dobro upoznata s magijom, koju i sama prakticira pa tako i vješticama, bježi s unukom u hotel u kojem radi njihov rođak. Ali eto ko za vraga tamo se održava kongres vještica, koje dječaka i njegovog tek stečenog prijatelja, bucmastog Britanca (Codie-Lei Eastick), pretvaraju u miševe.

Radnja je ovog puta prebačena u crnačku kulturu Alabame krajem šezdesetih godina. Film se glazbom, hranom i običajima klanja tome razdoblju crnačke povijesti. Antirasistička poruka je podvučena suptilno, čime zasigurno i snažnije nego u hororu "Get out" i sličnim uradcima, pa mu na tome aplaudiramo. Međutim, usprkos dobrim glumačkim izvedbama i zanimljivim kostimima film naprosto ne funkcionira.

Asocijacija na "101 dalmatinca" tjera na usporedbu. Dok je Disneyjev film šarmantan, napet i dirljiv, "Vješticama" toga kronično nedostaje. Poruku pred kraj o tome kako duljina života nije važna i kako Bog najbolje zna kada je vrijeme da se napusti ovaj svijet ne bi mogli shvatiti ni teolozi, ni filozofi, a ponajmanje djeca, ne zato što ih patroniziramo nego zato što smisla tu naprosto i nema. Otkriva se kako je narator (Chris Rock) još uvijek miš, koji je u samo par godina postao starac. Smatraju li producenti to slavljenjem različitosti, nije nam jasno.

U eseju Sontag objašnjava da je "bit Campa u ljubavi prema neprirodnom: prema artificijelnosti i pretjerivanju". Baš kao i Camp, film koketira s frivolnim, ali za razliku od Campa, on nema dublju vrijednost pokreta jedne društvene grupe i svjedoka vremena pa mu je i ne opraštamo. Kostimi u tom stilu su, pak, izvrsni. Vještice nose odjelca nalik onima iz prvih Diorovih kolekcija, ali s dodatkom ludih boja, oblika i zmijskih uzoraka, koji su povremeno i prave zmije maskirane kao dekoracije. Anne Hathaway, vrhovna vještica, evidentno je uživala u ulozi jer je svakoj gesti, pokretu i naglasku dala posebnu pažnju, koristeći sve mogućnosti koje joj je ponudio kostimograf.

Ukupan estetski dojam ipak nije tako sjajan jer CGI koji vještice iz dama visokog društva pretvara u čudovišta nije u skladu sa suvremenim postignućima. Scenografija se doima pretjerano studijskom i praznom, a čak i ono što je u njoj stvarno, a ne dodano u postprodukciji, čini se lažno.

Zanimljivo bi bilo film pogledati s nekim djetetom, možda smo mi samo izgubili svoju maštu i mogućnost uvlačenja u svijet bajki, iako nam se stvarno ne čini da je tako s obzirom na to da smo druge filmove sličnog žanra uspjeli doživjeti i na njih u potpunosti "pasti".

25. studeni 2020 20:41