Serija koja je postala globalni fenomen danas slavi okrugli rođendan: volite li više američku feelgood inačicu ili britansku crnohumornu?

Točno na današnji dan prije 20 godina, nedugo nakon što je Goran Ivanišević izveo jedan od najspektakularnijih pothvata u povijesti tenisa i postao prvi igrač s pozivnicom koji je osvojio Wimbledon, na drugom programu BBC-ja emitirana je prva epizoda „The Officea”, humoristične serije koja je redefinirala pojam uredskog sitcoma i koja je Rickyja Gervaisa vinula u visine.

Iako na početku nije zabilježila veliku gledanost, serija se ubrzo pretvorila u globalni fenomen koji je tijekom godina iznjedrio pozamašan broj međunarodnih verzija. Kanada, Čile, Češka, Francuska, Njemačka, Izrael, Švedska, Finska, Indija i, naravno, SAD – sve te zemlje producirale su svoje verzije klasika koji su osmislili Gervais i Stephen Merchant.

S obzirom na to da originalna britanska verzija ima samo 12 epizoda + dvije božićne, a američka čak 201 raspoređenu u devet sezona, na neki način je logično da je veći broj onih koji su upoznati s NBC-jevim remakeom koji je proslavio Stevea Carella. Ali dok je američka verzija također sjajna, a premisa u suštini ista, verzije se u mnogočemu razlikuju te nijedan ljubitelj humora ne bi smio propustiti britansku verziju.

Šef ureda koje fiktivna dokumentarna ekipa promatra u američkoj verziji simpatični je nesposobnjaković koji je, unatoč svojim mnogim manama, ipak na kraju pozitivan lik. S druge strane, David Brent, koji je načelu ureda tvrtke koja se također bavi prodajem papira, ali u engleskom Sloughu, drugačijeg je karaktera.

Brent, kojeg je utjelovio sam Gervais, puno je mračniji i negativniji lik. On je osoba duboko poremećenih ljudskih i društvenih vrijednosti koja sebe smatra omiljenom pojavom u uredu, ali i izvan njega. Istina je, pak, daleko od toga. Njegovi suradnici ga ne podnose, nema pravih prijatelja, a osjećaj žaljenja koji ponekad razvijete prema Brentu uglavnom brzo nestane kada vidite koliko on ustraje u svom neprimjerenom i nerijetko zlom ponašanju.

Također, dok se američka verzija može definirati kao „feelgood” humoristična serija, britanski „The Office” je više crnohumorna drama. Iako su obje verzije uglavnom snimane unutar zidova ureda, Gervaisov original jedini ostavlja dojam skučenosti i anksioznosti, a atmosfera je poprilično depresivna. Ukratko, original je mnogo realniji i zaista bi mogao proći kao dokumentarac.

Zaposlenici na čijem je čelu Michael Scott (Steve Carell) prvenstveno su luckasti osobenjaci sa zanimljivim životnim pričama, a iako i o njima s vremenom otkrivamo uistinu uznemirujuće stvari, ipak su simpatičniji od onih koji okupiraju učmali ured tvrtke Wernham Hogg u Sloughu.

Doduše, britanski Tim i američki Jim te britanska Dawn i američka Pam uvelike su istovjetni likovi, ali zato britanski Gareth i američki Dwight nisu. Taj lik u obje verzije predstavlja šefovu ulizicu i glavnog neprijatelja Tima/Jima, koji ne preza ni pred čim da bi ostvario zacrtani cilj, a čije ljudske kvalitete su možda najdalje od onoga što je poželjno. Ipak, Dwight je koliko-toliko simpatičan i sam po sebi često smiješan, dok je Gareth poprilično uznemirujuća pojava u čijoj blizini nipošto ne biste željeli biti.

Originalna verzija je zbog svoje surovosti i puno veće brige posvećene održavanju ideje „mockumentaryja” realnom, kvalitetniji uradak, iako će ljubitelji američkih sitcoma i oni skloniji „feelgood” humoru vjerojatno preferirati američku verziju. „The Office” se smatra jednom od najboljih britanskih humorističnih serija u povijesti i zapravo je popularizirao formu „mockumentaryja” na malim ekranima, koja je do tada uglavnom bila rezervirana za veliko platno.

Gervais se u proteklih 20 godina isprofilirao kao komičar kojeg nije briga za političku korektnost i u čijim je uradcima uvijek u središtu ljudski karakter. Počevši s „The Officeom”, Gervais je nastavio preispitivati ljudsku prirodu sa svojim „The Extras”, a onda i na velikom platnu s „Invention of Lying”, u čijem je središtu radnje čovjek koji živi u svijetu u kojem ljudi nisu sposobni lagati i jednog dana shvati da on jedini može izreći neistinu.

„Derek” i „After Life” odveli su njegov opus u drugom smjeru i onaj egzistencijalistički humor iz „The Officea” samo prebacili u drugačije okvire u kojima je u središtu ljudska dobrota i pronalazak pozitivnih stvari u svakodnevici, ali sve je zapravo poteklo iz tog ureda u Sloughu koji je bio prepun likove kakve smo i sami upoznali kroz život.

Britanski „The Office” pravo je remek djelo i zbog činjenice da se sastoji od samo 14 epizoda djeluje „homogeno”, a „sirovi” pristup formi „mockumentaryja” u kojem humor djeluje kao tek sporedni alat, daje mu upečatljivi i jedinstveni ton koji se teško može uspješno replicirati.

Ako još niste, razmislite da date priliku Gervaisovoj seriji koja ga je učinila jednim od najpopularnijih komičara današnjice i provjerite zašto se ona smatra jednom od revolucionarnih pojava na malim ekranima.

Pratite Stil i na Instagramu!