"Meni je naš novi album 'Ennui' jedan od najboljih albuma pop glazbe u Hrvatskoj ikad, pa nek me sad svi razapnu radi prepotencije", rekao je Aljoša Šerić u jednom nedavnom intervjuu, da bi njegova supruga i glazbena partnerica Tonka prisnažila: "Potpisujem Aljošu vezano za album. Preslušavam pjesme već danima, svojevrsna glazbena terapija, mislim da će na mnoge imati takav učinak."
I to je sve što bi o novom albumu grupe Pavel uopće trebalo reći, da težimo telegramskoj jezgrovitosti, ali šteta bi bilo jedan od – potpisujem i ja – najboljih domaćih pop-albuma ikad ostaviti nedovoljno "objašnjenim".
Kad bismo jednog lijepog dana samo jednim koncertom trebali svečano obilježiti povratak u "staronormalno", točno zamišljam Pavela u Lisinskom, zajedno s pridruženim big-bandom s ovog albuma, kao idealne rastjerivače melankolije, svojevrsnog "zamora od svijeta" ("ennui" u prijevodu), što nam ga je svjetska boleština donijela, uz asistenciju lokalnih stresova.
Samo prve dvije od 13 pjesama – "Ovako svijet završava" i "Na krivoj strani povijesti" – imaju, već u samim naslovima, stanovitu dozu "luzerske osviještenosti", ali uglavnom sve ostale savršene su "ubojice" teških sentimenata.
Naročito aktualni singl, "Dobri se zaborave", nešto kao Pavelov "Apokalipso", ali s tex-mex potkom na "balkansku" osnovu. Zapravo rasni narodnjak, na koji se savršeno lijepi stih: "Nijednoj čaši nema kraja, kad je piješ iz očaja." No, "Ennui" je zapravo konceptualni album koji poziva na izlazak iz očaja i zamora ljudskog materijala. Naročito u pjesmi "Sunce", koja ne samo naslovom, već kompletnom "ideologijom" priziva usporedbu s "Let the Sunshine In" iz "Kose". "Jutrom će Sunce osvijetliti tvoj put, jutrom će Sunce nagraditi sav trud...", pjeva Tonka Aljošin tekst, a "osunčani" motiv javlja se i u jednako motivirajućim "Bijelim jedrima": "Daj mi ruku, skupa ćemo proći ovu tugu. Negdje još zriju divlje breskve, Sunce još je veliko na jugu."
Također i u osvještujućoj "Jedan dobar dan" ("... prijeko mi je potreban"), s poukom: "S glavom u pijesku ne vidiš Sunce..." Kao i u pjesmi "Na krivoj strani povijesti": "Ako već se rušimo, rušimo se s osmijehom." Ne mora to biti borba, može biti i obični eskapizam.
Možda se, "izvučeni iz konteksta", ovi stihovi doimaju hipijevski naivnina i "prvoloptaškima", ali ne pucajte u pjesnika – tekstovi su mu odreda izvrsni, motivacijski. Šerić u njima poziva na akciju, primjerice zaljubljenog para koji se našao sam nasuprot drugima, a najizravnije u festivalskoj uspješnici "Ne daj na nas", s Tedijem Spalatom u duetu s Tonkom. Otale pjesme suvereno izvode raspjevani supružnici, solo ili u paru.
Bogate orkestracije negdje su već protumačene kao "naslanjanje" na predzadnji Springsteenov album "Western Stars". Vrlo razložno, ali meni se čini da se sjajni aranžmani za orkestar, koje potpisuje Dalibor Grubačević, više nastavljaju na tradiciju velikih revijskih orkestara koji su uživo pratili pjevače u zlatno doba naših festivala. A "navrnuti" su na suvremen pop-izričaj. Onako kako je to znao raditi Neno Belan, kojemu će Šerić u "Kako da te ne volim" zaći na teren takvih "grande balada" kao ozbiljna konkurencija. A "Bilo bi divno" mogu bez imalo zadrške zamisliti kao kolaboraciju Dujmića i Popadića u izvedbi Novih fosila. Iako i tu kao da čujemo "Đavole" u instrumentalnoj završnici s dominantnim saksofonom. Nisu slučajno nedavno "kliknuli" baš Šerić i Tereza kao festivalska diva.
Da ne kompliciramo: kompletni autor glazbe i stihova na ovom albumu doista nema nimalo razloga za umiranje od lažne skromnosti. Blistav uradak, maestro, možda čak i kao podloga za mjuzikl. Samo da netko "raspiše" libreto oko ovih neodoljivih skladbi već povezanih zajedničkim motivom. A plakat može biti isti ovaj prizor s knjižice za "Ennui", dizajnera Filipa Gržinčića, u kojem odbjegli bračni bar, ko dvoje sretne djece na ponici, s Mjeseca promatraju Zemlju s koje su pobjegli u nedostatku "prizemnijeg" rješenja. Nama će za bijeg, makar onaj sa slušalicima u ušima za sunčanog dana, savršeno poslužiti i ovaj album.