Red Hot Chili Peppersi danas su izdali svoj drugi album u razmaku od samo šest mjeseci. Nakon Unlimited Love, koji je objavljen u travnju ove godine, svjetlo dana ugledao je i Return of the Dream Canteen, album za koji je Flea najavio da će biti još bolji od onog Fruscianteovog povratničkog.
Unlimited Love naišao je na uglavnom pozitivne kritike, iako šira javnost nije bila pretjerano oduševljena, a osim dva singla i sjajnih Here Ever After i White Braids and Pillow Chair ničim se zapravo nije "nametnuo" onima koji nisu die hard fanovi kalifornijske četvorke, kao što je primjerice potpisnik ovog teksta.
Ni Return of the Dream Canteen vjerojatno neće ostati upamćen kao rock klasik, ali se svejedno radi o dosta boljem albumu koji će većini istinskih ljubitelja Peppersa vrlo vjerojatno puno bolje "sjesti", jer djeluje puno manje komercijalno, više iskreno i posjeduje jednu zaokruženost i kompleksnost koja vas od prve od 17. pjesme rijetko ostavlja ravnodušnima.
Album otvara prvi singl Tippa My Tongue, klasična funky zabavna pjesma predstavljena jednim od najboljih spotova koji su Peppersi ikad snimili, a zatim slijede dvije pjesme u stilu 90-ih. Peace and Love djeluje kao da je izašla s Blood Sugar Sex Magika i sadrži sjajni bas riff, a Reach Out zvuči kao pjesma s One Hot Minutea kada bi umjesto Davea Navarra na gitari bio Frusciante.
Drugi singl s albuma, Eddie, odlična je pjesma i hommage Eddieju Van Halenu koji je preminuo u listopadu 2020., a također se ističe i po genijalnom Fruscianteovom solu, jednom od rijetkih na albumu. Ne rijetkih genijalnih, nego rijetkih općenito...
Duh Blood Sugar Sex Magika prisutan je i na Fake as Fu@k, s tim da posebno dolazi do izražaja u lepršavom funky refrenu, a onda nam slijedi jedna od najkompletnijih pjesama na albumu. Bella ima sjajan aranžman, pjevni refren, priču ispričanu kroz stihove i atmosferu koja najbolje opisuje "nove Pepperse", koji se više nego ikad oslanjaju na izražavanje sebe kroz atmosferu kalifornijskog lifestylea.
Roulette neodoljivo podsjeća na Bastards of Light s Unlimited Love, što zapravo narušava neloše stihove koji pjesmi otvaraju puno veći potencijal, ali kao i na cijelom albumu, kada krivulja kvalitete malo padne, ubrzo se i podiže te ne dopušta da vam se u glavi razvije ideja kako je album bezvezan.
Tako nakon Roulette stiže My Cigarette, jedna od najboljih pjesama na albumu, iako se uglavnom sastoji od Kiedisovog mantranja "My, my, my, my, my, my, my, my cigarette" razbijenog stihovima koji podsjećaju na posljednje dane Syda Barretta kao vođe Pink Floyda, kada je shizofrenija nažalost već dobrano bila učinila svoje.
"Greek to me, I don‘t speak Latin/Island calling, must be Staten/Nat King Cole and Dick Van Patten/New York Dolls all dressed in satin", pjeva između ostaloga Kiedis.
Ali instrumentalni dio pjesme jednostavno je sjajan, kao i atmosfera koja vas od starta uvuče u nekakvo "trulo" poslijepodne, kada ležite na kauču dok vam se po glavi motaju svakakve nekoherentne gluposti, jer jednostavno nemate ništa pametnije za raditi (il vam se ne da).
Afterlife je još jedna funky pjesma s dobrim refrenom i hrpom Kiedisovih besmislica razbijenih scatanjem, a unatoč jednom od Fruscianteovih rijetkih solaža, prava zvijezda outroa je ipak Fleajev bas, koji je jednostavan i suptilan, ali svejedno dominantna čak iz pozicije "sporedne uloge", jer pogađa točno tamo gdje bi trebao.
Shoot Me a Smile je "laganica" s emotivnim, kompleksnim i upečatljivim refrenom, onako kako ga samo Peppersi mogu napraviti, dok je Handful "sigurica" iz basic paketa kalifornijske četvorke, koju ćete pamtiti eventualno po sjajnom solu u kojem u jednakoj mjeri sudjeluju gitara, bas, bubanj i sintesajzer, a koji vjerojatno može izaći samo iz Fruscianteove glave.
Slično kao i na Unlimited Love, i na ovom albumu je završni dio prvenstveno rezerviran za Frusciantea, koji ima glavnu ulogu i na The Drummer, pjesmi kojom dominiraju sjajan ritam i sintesajzer, dajući joj „bythewayovsku” atmosferu, baš po guštu gitarista koji je i na ovom albumu potvrdio da se vratio na one postavke od prije Stadium Arcadiuma, odnosno da se odmaknuo od flashy gitare i fokus stavio na stvaranje atmosfere.
Bag of Grins je još jedna pjesma u stilu One Hot Minutea, tmurna grunge stvar sa sjajnim stihovima koju izdvaja jedan od najboljih outroa koje su Peppersi ikada napisali, a slijedi je La La La La La La La La (valjda ih je dovoljan broj), predivna ljubavna balada koja zbog atmosfere i Kiedisovih uobičajeno luckastih stihova podsjeća na I Wanna Be Yours, sjajnu pjesmu s kojom Arctic Monkeysi zatvaraju svoj album AM iz 2013.
Copperbelly i Carry Me Home neupečatljive su pjesme kojima nedostaje "ono nešto", a album zatvara In the Snow, tmurna i atmosferična stvar u stilu Death of a Martian sa Stadium Arcadiuma, koju obilježava i riff koji neodoljivo podsjeća na onaj iz Where is My Mind Pixiesa, samo što je Fruscianteov bez distorzije.
Sve u svemu, Return of the Dream Canteen je i više nego dobar album koji je koncipiran tako da, čim osjetite da malo počinje padati i da ste već poslušali sve ono vrijedno na njemu, iznenadi vas pjesma sa sjajnim refrenom, upečatljivim stihovima, ili instrumentalom kojeg biste mogli slušati i da Kiedisa stavite na "mute".
Peppersi u ovom albumu ne mogu pobjeći od sebe i zbog toga Return of the Dream Canteen možda ne predstavlja nekakav vrh modernog rocka, ali pitanje je trebaju li uopće bježati od sebe. Ovo je i više nego solidan album koji će istinskim ljubiteljima Peppersa vjerojatno biti čak i bolji od Unlimited Lovea, jer je puno manje okrenut hitovima za mase, a više onome u čemu Frusciante, Kiedis, Flea i Smith uživaju.
Flea nije lagao kada je prilikom najave drugog albuma u razmaku od samo šest mjeseci rekao da će on biti još bolji nego prvi, jer Return of the Dream Canteen "šiša" Unlimited Love u svakom aspektu osim možda u onom popularno-komercijalnom. Iako je i taj dio u određenoj mjeri pokriven sa zabavnom Tippa My Tongue popraćenoj jednim od najboljih spotova koje su Peppersi ikada snimili.
Rick Rubin nije dopustio da By the Way bude dvostruki album, a nakon objave Stadium Arcadiuma koji je imao čak 28 pjesama, rekao je "nikad više". Frusciante je u međuvremenu napustio bend, Peppersi su se odlučili za drugog producenta na The Getaway (Danger Mousea), a onda se jedan genijalac vratio na gitaru, a drugi za miksetu i kalifornijska četvorka je jednoj godini objavila dva albuma s ukupno 34 pjesme, od kojih rijetko koja djeluje kao višak.
Ako je bilo sumnje nakon Unlimited Love jesu li se Peppersi vratili u velikom stilu, nakon Return of the Dream Canteen to više nije upitno. Ovo su novi/stari Peppersi koji uživaju u stvaranju glazbe i koji žele produbiti povezanost sa svojim starim fanovima, čak i po cijenu toga da ne privuku nijednog novog.