Jeste li čuli za Muhu? Ako već niste, sigurni smo da hoćete, jer u zadnje vrijeme, poigrajmo se malo riječima, svi o njoj zuje. Riječ je o curi koja je u malo vremena uspjela puno postići na regionalnoj glazbenoj sceni, a da je angažirala PR stručnjaka prije nego što se upustila u tu avanturu, teško da bi joj smislio intrigantniju kombinaciju od one koju joj je posložio život: Muha je djevojka iz Dijona koja je došla u Sarajevo studirati medicinu te tamo, usred neke studentske zabave, odlučila malo "fristajlati", na oduševljenje prisutnih.
Ohrabrena pohvalama, snimila je video i pod nazivom "Komfortzona" objavila ga na YouTubeu, gdje je, od rujna kad je objavljen, prikupio više od 85.000 pregleda. Uslijedio je još jedan, pa još jedan, a do tada je već privukla znatiželjnike u cijeloj regiji, možda zbog gore spomenute priče, a možda zato što je glazbeni žanr za koji se odlučila rap, ali u jednoj finijoj, emotivnijoj, ambijentalnijoj verziji i što (u pravilu) repa na bosanskom, s natruhom šarmantnog francuskog naglaska.
Premda je na početku odlučila zatajiti identitet i predstavljati se samo pseudonimom, s vremenom je procurilo nekoliko detalja pa sada znamo da se zove Macha Ravel, da ima 22 godine i da joj je mama Hrvatica. No to je samo otvorilo bezbroj novih pitanja. Zaključili smo da je najbolje uputiti ih izravno na njezinu adresu, a ta je u zadnje vrijeme pomalo nestalna. Kako to mislimo? Možda je zanimljivije da to doznate iz njezinih riječi...
Pažnju javnosti privukli ste kao jedna od rijetkih reperica na regionalnoj sceni, međutim u vašim pjesmama osjeća se utjecaj različitih glazbenih stilova. Koji su vam glazbeni uzori ili autori koji su utjecali na vaš glazbeni izričaj?
- Hm, što se glazbenih utjecaja tiče, kod mene stvar nije toliko u različitim autorima koliko u različitim stilovima. Najvažnija mi je atmosfera pjesme, svoj zvuk mogu naći u bilo kojem žanru, bio to stariji jazz, stariji rap... Slušam glazbu različitih stilova, puno njemačkog i talijanskog rapa, a te jezike ne govorim, no to me ne smeta da uživam u slušanju jer za mene nije sve u tekstu, nego u atmosferi. Na ovo što sada radim vjerojatno najviše utječu francuski rap i hip-hop. To najviše slušam u posljednje dvije-tri godine, a sviđa mi se, pored ostalog, i zbog toga što drukčije zvuči od glazbe koja se trenutno radi na Balkanu. Najveći uzor mi je Mac Miller, zbog njegove evolucije u muzici, sviđa mi se što se kao umjetnik nije stilski i žanrovski ograničavao i davao je prednost atmosferi.
Dok pjevate, odnosno repate, vrlo fluidno se koristite različitim jezicima. Na kojem jeziku "čujete" stihove dok pišete svoje pjesme?
- Jako često stihove "čujem" na engleskom, ali kako pišem na našem jeziku, jer, eto, tu sam, trudim ih se prebaciti na način da zvuče isto te pri tome, naravno, pazim da tekst ima smisao i prenosi moje misli. Najvažnije mi je ipak kako sve skupa zvuči.
Koje poruke biste željeli prenijeti svojim slušateljima? Je li vam namjera izazvati emocije ili prenijeti svoje stavove i utiske?
- Nema mi ljepše kritike nego kad mi netko kaže da je u mojoj pjesmi osjetio emociju. Budući da sam dosta emotivna, volim kad mi se u pjesmama osjeti emocija, a za to ne mora biti presudan tekst, to se može postići melodijom. Ja kroz svoje pjesme progovaram o sebi, svom životu i osjećajima. Osim što to želim prenijeti drugima, želja mi je kroz svoj rad i uspjehom motivirati, gurati ljude da se bave onim što vole, jer sam uvjerena da je to lijek, ja sam se tako izliječila od sto trauma. Svi mi imamo svoje bubice kojih se možemo riješiti čim odlučimo sebi biti prioritet, raditi ono što volimo i što nas čini sretnim. Ako se fokusiramo na svoj cilj, na putu smo da se usrećimo i tako postajemo bolji ljudi. Svjesna sam da ovo zvuči malo naivno, ali smatram da čovjek koji je sretan ne može biti loša osoba.
S obzirom na to da se dugo bavite glazbom i živjeli ste u Francuskoj, možete li usporediti položaj žene na francuskoj glazbenoj sceni s onim na balkanskoj?
- Što se tiče zastupljenosti i prihvaćenosti žena na sceni, ako govorimo o urbanoj glazbi, situacija je jednaka. I tamo i ovdje puno se više muškaraca nego žena bavi glazbom, a tako je i u ostatku svijeta. Nisam sigurna zašto je to tako, iako razumijem da je ženama teže iznijeti svoj stav i dokazati se. Možda ih obeshrabruju klišeji, ne samo u muzici. Ja ne osjećam potrebu dokazati se jer sam žena, ja sam se samo došla baviti muzikom, klišeji me ne obeshrabruju. U tekstovima ne spominjem da sam žena, sebe doživljavam kao živo biće s emocijama. Znam da sam dio pažnje dobila baš zbog činjenice što sam žena koja se bavi rap glazbom, ali nisam kriva za to.
Doživjeli ste ono što se mnogima čini poput sna - gotovo strelovit uspjeh i priznanje. Što to znači za vas?
- Mislim da nisam svjesna razmjera svega ovoga, minimaliziram taj svoj uspjeh, ali mislim da je to dobra stvar i da me drži pod kontrolom. Ne bih voljela postati bezobrazna, misliti da je sve tako lako, da je mi darovano i da se ne moram više boriti. Uglavnom kad mi se dogodi nešto pozitivno samo želim ići dalje, otkriti što bi mi se još moglo dogoditi. Nisam fokusirana na to gdje sam nego gdje mogu ići. Naravno, u svemu tome treba biti zahvalan i ponosan, biti svjestan da živiš nešto što i drugi mogu, samo ako samo budu imali hrabrosti.
- Imate li savjete za one koji bi se rado našli na vašem mjestu?
Ja ništa od ovog nisam planirala, sve što mi se događalo bilo mi je "wow". Mislim da se samo treba opustiti i surfati po valu koji će te uzeti u jednom trenutku ako radiš dobro to što radiš. Za uspjeh je, ako vjerujete da imate to što treba, važno nikad se ne odvojiti od te misli i nikad nikome dati moć da vas obeshrabri, bila to obitelj ili ljudi iz vaše branše koji i imaju više iskustva. Samo sebe treba slušati, vjerovati svojoj procjeni i vjerovati u sebe te pri tome, naravno, uvažiti vrijedne savjete, ali nikad ne raditi stvari koje vam se ne sviđaju, bez obzira što kažu oni s više iskustva.
- Kako se u cijelu ovu priču uklapa vaša akademska karijera?
U svemu ovome sam sretna što nastavljam sa studiranjem medicine. Težak je to faks, sada sam na trećoj godini. Trčim na relaciji Beograd, gdje me čekaju snimanja i "shootinzi" - Sarajevo, gdje potom moram pet dana non-stop učiti... Imam osjećaj da živim bipolaran život u kojem se sve vrti oko dvije suprotstavljene stvari koje me znaju izluditi, ali daju mi balans da ne odem u taj "high" koji je vezan uz muziku, da ostanem pri sebi, ostanem pametna, odbijem stvari koje su mi manje bitne i da se ne zalijećem u svaku suradnju, da radim bolju selekciju, da me ne bude svugdje. Jako je bitno imati nešto pored karijere u glazbi, ne samo radi sigurnosti koju daje diploma, nego mentalnog zdravlja - da noge ostanu na zemlji.