Dvadeset i dvije godine su prošle otkako je umro, no življega pjesnika u Italiji danas svejedno nema. Fabrizio de André (18.2.1940. – 11. 1. 1999.) okamenjena je ikona mediteranskoga duha nježnoga kršćanskog anarhizma, kakav još u tragovima spava ponegdje i kod nas: u rašpavome glasu Tome Bebića, baladi o Roku i Cicibeli, te starim dalmatinskim librima.
Ovaj kantautor je, međutim, tako aktivno obljubljen među Talijanima da bi mu bilo krajnje preuzetno ovdje tražiti ikakve parnjake: naspram jedne jedine knjige o Arsenu Dediću koju je na petu godišnjicu smrti vječnog Šibenčanina objavio Zlatko Gall, o ovome je Đenovežaninu u dva zagrobna desetljeća objavljeno više od 30 knjiga! U samo zadnje dvije godine: Allessandro Quinti: Il poeta degli ultimi; Guido Michelone: La storia dietro ogni canzone; Miro Renzaglia: Maledetti Poeti; Andrea Pitrola: Il Cristianesimo anarchico di Fabrizio De André; Federico Premi: Fabrizio De André, un'ombra inquieta/ Ritratto di un pensatore anarchico…
Teolozi, filozofi, novinari, glazbeni i literarni kritičari - svi imaju o njemu nešto za reći: De Andre je trajno ugrađen u identitetsku sliku nacije. Gotovo 90 kazališta diljem „štivale“ danas nosi njegovo ime. Fascinacija ovim čovjekom nadilazi okvire literature i spušta se svake godine do razine brojnih uličnih hommagea i pučkih svečanosti, što svakako svjedoči i o razmjerima kulturne veličine jedne zemlje i jednoga jezika.
Pravi „deandreolozi“ će, istinabog, reći da je vjerodostojna recepcija pravih i planetarnih razmjera ovoga autora zapravo limitirana talijanskim jezičnim preprekama. Talijani ne vole svoje političare, a nisu pretjerano nostalgični ni prema onim prošlima. Umjetnike, međutim, obožavaju i u zemlji tako velike artističke tradicije nije lako postati dio nacionalne memorije.
Trubadur kojega su često uspoređivali s Leonardom Cohenom, Bobom Dylanom ili Georgeosom Brassensom nikad nije bio pragmatični oportunist: njegova poetika ultimativnog slobodarstva te prezrenih i odbačenih ni u ludilu nije stremila kičastim spomenicima. Iako je odrastao u bogatoj obitelji uvjerenih antifašista - otac mu je bio industrijalac i dogradonačelnik Genove - Fabrizio de André je zarana odbacio svijet moći kako bi postao kantautor.
Bio je vjernik koji je jednako prezirao i politiku i Crkvu te je prednjačio u antiklerikalizmu, pjevajući o kurvama, buntovnicima, Romima, prosjacima, dezerterima, ratnim invalidima. Usprkos škakljivom odabiru tema, mnoge su njegove pjesme nadišle estradni okvir i ušle u talijanske školske udžbenike. Bio je panmediteranac koji je pokušao glazbom povezivati sve utjecaje sredozemnoga bazena, te govoriti izumrlim narječjima poput ligurskog, napolitanskog, sardskog i galurskog, veoma srodnima iščezlim jezicima s naše strane Jadrana – dalmatskom i istriotskom.
Još od djetinjstva svirao je violinu i gitaru, no pravu glazbenu karijeru otpočeo je početkom 60-ih godina u kafeima lučke Genove, gdje su se okupljali svi kantautori slavne „škole“ željni muzikom mijenjati svijet. Pokušao je studirati pravo, ali je brzo uvidio da bi bio grozan odvjetnik. U formativnoj fazi zarazio se klasicima anarhizma poput Bakunjina i Malateste, te francuskim egzistencijalistima, beatnicima i hippie pokretom.
Kad su mu predlagali da se učlani u neku revolucionarnu partiju, odbijao ih je riječima da je anarhizam previše ozbiljna stvar, a Isusa je uvjereno smatrao „prvim anarhistom“. U tadašnjoj poratnoj Italiji slavio je plemenite crte skrajnutih i poraženih, stvarajući jedinstven katalog ljudskih vrijednosti i sudbina. U svojoj „antologiji pobijeđenih“ upozoravao je kako osobnost ovih ljudi vrijedi puno više od njihove prošlosti i djela.
De André je iskonski cinik kad treba prokazati licemjerje crkvene hijerarhije, o kojoj progovara u pjesmama "Un blasfemo" ("Krivovjernik"), "Il testamento di Tito"("Titov testament"), "La ballata del Michè" ("Mišina balada"). Averziju prema crkvi vukao je još iz jezuitske škole, gdje je već na prvoj godini bio izvrgnut neuspjelom pokušaju svećenikova silovanja. U tri i pol desetljeća karijere objavio je ukupno 19 albuma: premijerni “Volume 1” (1967.), “La buona novella (1970.), socijalno angažirani i politični „Storia di un impiegato“ (1973.) i “Rimini” iz 1978. među fanovima najčešće imaju kultni status.
Intrigantan trenutak u Faberovom životu dogodio se nakon što se sa svojom zaručnicom Dori Ghezzi 1979. godine preselio na Sardiniju, htijući se povući od svjetala reflektora i baviti se stočarstvom. Već slavnog estradnjaka tad je zajedno s budućom suprugom kidnapirala skupina otočnih bandita: otmice su na tom otoku stoljećima bile narodni običaj i način preživljavanja.
Oslobođeni su tek poslije dugih 119 dana koje su proveli okovani u šatoru u planini, te nakon što je kantautorov otac platio otkupninu od 550 milijuna lira. Banditi su poslije osuđeni na višegodišnje kazne zatvora, no De André je svojim otmičarima odmah kršćanski oprostio: za pastira Salvatorea Vargiua, osuđenoga na čak 25 godina robije, osobno je talijanskom predsjedniku Sandru Pertiniju pisao molbu za pomilovanje.
Svojim otmičarima De Andre je na svom idućem albumu čak posvetio dvije svoje pjesme: “Hotel Supramonte” i “Franziska”. Znat ćete sigurno ovaj zadnji planetarni hit, u kojemu Faber veselo i razuzdano, u tex-mex stilu, njeguje duboko razumijevanje za duše svojih dušmana: „tu bandito senza luna/ senza stelle/ senza fortuna…“ Nikad otprve ne biste zaključili da to zapravo pjeva okovan i otet čovjek, iskreno žaleći ljude „bez mjeseca, zvijezde i sreće“ što su ga silom zatočili u planini.
Strastvenom pušaču Fabriziju 1998. je dijagnosticiran rak pluća, kao prilično logičan finale života koji je bilježio rijetke trenutke bez neizbježne cigarete. Možda je zapravo izgorio u vrutku svojih unikatnih emocija, no njegov današnji status neprijeporne kulturne ikone svjedoči kako mu djelo nije otišlo u dim, nego ravno u talijansku dušu.