Overlay
17232904
topla preporuka

Odgovor na ‘Čar-pitanje‘ glasi: Jako dobar osjećaj! Ljepota albuma Dimitrija Dimitrijevića često je u sitnom vezu i blistavim detaljima

Piše Sandro Pogutz
Foto Menart
21. ožujka 2021. - 12:59

Što Tomislav Karamarko radi u lijepoj priči o jednom finom, intimističkom indie-pop albumu? A, eto, ubacio mi se u nju nenadano, svojom nedavnom "ekskluzivnom" izjavom jednoj nacionalnoj televiziji da današnju Hrvatsku vidi kao "produženu Jugoslaviju, u manjem obliku". Srećom, dok se melodramatski zaključuju neka uzbudljiva poglavlja "Leksikona YU-mitologije", poput onog o Miri Furlan ili Đorđu Balaševiću, u tzv. regiji stasali su neki novi talentirani "klinci" iz nekih posve novih transregionalnih priča, ali bi i oni – ni krivi ni dužni – upornim podržavateljima (negativnog) mita o Jugoslaviji mogli poslužiti kao "argument".

Evo, recimo, Dimitrije Dimitrijević, koji se zapravo preziva Simović, ali je uzeo majčino prezime za "umjetničko" kada je krenuo u samostalnu karijeru iz svog sastava Igralom, u kojem je bio autor, vokal i basist. Pritom se, zamislite, preselio u Zagreb iz Niša, jer tu mu živi djevojka Sara Renar, afirmirana hrvatska kantautorica, a i on na metropolskom trusnom terenu vidi više mogućnosti za razvoj svoje karijere. Lijepo od njega. Posve neopterećeno, ovaj kantautor za hrvatskog izdavača (Menart) snima pjesme na ekavici, što doista ne bi trebao biti problem u doba kada mnogi "naši" to rade na engleskom.

Strogo formalno gledajući – s obzirom da njegov prvi solo album "Čar-pitanje" nije doslovce nastao u samostalnoj kućnoj radinosti, niti je distribuiran internetom kao samizdat – on ne spada u aktualni bedroom pop, ali te nježne, snovite, introspektivne, na trenutke depresivne pjesme, stilski se ipak može smjestiti i u taj žanr. Možda ne slučajno, naznačeno je to u spotovima "More" i naročito "Lepi su dani", snimljenima u stanu na visokom katu zagrebačkog nebodera, s kojeg se na vanjski svijet, baš kao i u samim pjesmama, gleda s prilične distance. Ovaj potonji, štoviše, potpuni je autorski uradak Sare Renar, snimljen mobitelom u vlastitom životnom prostoru.

image
Neja Markičević/Cropix

Čitava jedna nova generacija "urbanih" glazbenika ne mari za klasičnu formu pop-hita, ali svjetski uspjeh jedne Billie Eilish daje im za pravo da se niti ne opterećuju njome. Tako Dimitriju, baš ni u jednoj pjesmi, nećete ni bagerom "iskopati" klasični refren, pogotovo ne "zapaljiv", ali prijemčivom uhu ova zbirka pjesama pružit će mnoge užitke.

Kako bedroom pop nije definiran nekim karakterističnim, "objedinjujućim" zvukom, tako se i Dimitrijevićeve skladbe u promo-materijalu utemeljeno opisuju kao mješavina "trip hopa, bluesa, alternative, funka, synth popa, RNB-a, elektronike i ambijentalne glazbe".

U recitativu "Uvoda" možda ćete "čuti" i Rundeka s kraja "Duhova", a "haustorovski" prizvuk odmah se nastavlja s puhačima na samom početku druge pjesme, "Ponestaće". No, ona se potom, nakon krasnog gitarskog pasaža, razvije u nešto potpuno drugačije, kad Dimitrije falsetom krene gotovo liturgijski pojati: "Hej, moja dušo, lep je osećaj...." Taj vokalni manir još više bude naglašen pri kraju pjesme, u upečatljivim stihovima: "Kada ponestane načina baci ta sočiva, pogledaj svet svojim očima..."

Uronite li znatiželjno u ovu vrlo ugodnu glazbenu maticu, svako malo obradovat će vas poneki blistavi detalj, poput "ljepljivog" instrumentalnog uvoda "Ptice", nakon kojeg kao da će uletjeti Sade sa svojom "Hang On to Your Love", ali to ipak nije doslovce to. Kao što će i puhačka "odjava" iste pjesme povući na Mayalese, konkretno na njihov klasik "Od ljubavi prvi". Jednako tako, mene će oduševiti gitarska dionica koja kao da je u zadnju trećinu pjesme "Šest" upala iz neke Frippove kolaboracije s Davidom Sylvianom, nakon koje slijedi doista vrlo lijepa pjesma "Lepi su dani".

Sve ono što te ovdje može podsjetiti na neke jako drage trenutke iz nakupljenog slušateljskog iskustva "zamiješno" je u posve autentičan kantautorski izraz mladog Nišlije. Pa, kad pri sredini izvrsnog i najhitoidnijeg zaključnog "Kovitlaca" začujete možda i malčice Joy Divisiona iz "Love Will Tear As Apart", to nikako nije citat, još manje "plagijat".

image
Neja Markicčević/Cropix

Kod Dimitrijevića/Simovića i respektabilnog mu društva suradnika, ljepota je često u sitnom vezu, u "filigranskim" istrumentalnim dionicama, pri čemu je sjajan posao na "objedinjenju" odradio zagrebački producent i koaranžer Vedran Peternel. Uostalom, Dimitrije će u jednom intervjuu reći da su na albumu "jurili feeling mnogo više nego konkretne dionice", a taj osjećaj je doista "jako dobar osećaj", da citiramo sam kraj uvodnog recitativa.

Ni tekstovi nikako nisu klasični "storrytelling", ali – kao i u glazbenoj podlozi – svako malo izroni neki poetski biser, poput ovog iz "Mora": "Toliko sam mlad/A neću u grad/Plaši me vreva/Nesposoban sam i krče mi creva/Ne budi tužna/Strašno smo mladi/da sve nam se gadi/i plaši nas gužva..."

Na žalost, na trenutke je Dimitrijeva dikcija takva da vam priječi potpuno razumijevanje stihova, pa sam se osobno morao pomoći s "lyrics" dostupnima uz pjesme na Bandcampu. Ali, ni razgovjetnost sama po sebi ovdje nije nužno garancija za razumijevanje. Jer, što li mu ga znači ovo: "To je šestoro ljudi koji žele da se skriju/Vriju za stolom/Šapuću im urlici neprirodnim bolom/u ulici u šupici pod grimiznom lampom..." (?!)

No, oprostit ćemo Dimitriju poneku poetsku "prenadahnutost", iako ovo nije jedini primjer hermetike, jer i tekstovi su kod njega više u službi "feelinga" nego priče, ili poruke, ma kakva ona bila.

Ne, naravno da Dimitrije na ovaj način neće puniti arene na brdovitom Balkanu, niti natjerati publiku na zborno pjevanje. Ovo je neka puno intimnija priča, za polumrak sobe, cigaretu na balkonu (kao u spotu "More") ili osamljenu šetnju sa slušalicama u ušima. Pa ako kažem da već nekoliko ranih jutara zaredom, u šetnji sa psom, na Spotifyju slušam upravo "Čar-pitanje", to je velika preporuka svima dovoljno tankoćutnima.

Suradnici na albumu

Na albumu su uz Dimitrija Simovića (glavni vokal, bas, gitara, synth) još radili:
Miloš Vojvodić (bubanj), Sara Renar (synth, prateći vokali), Viktor Slamnig (kontrabas, synth), Vedran Peternel (sound effects), Igor Pavlica (truba, klavir), Ivan Grobenski (gitara), Luka Čapeta (gitara), Željko Ljubić Piti (gitara), Leo Beslać (synth, flauta), Marko Lucijan Hraščanes (alt i tenor saksofon) i Nenad Sinkauz (gitara, zvučni efekti).

Kako preživjeti?

Naslov albuma, "Čar-pitanje", čarobno je pitanje koje postavlja Porodični Duh u romanu "Zlatno runo" Borislava Pekića, a ono glasi: "Kako preživjeti?". Pitanje se pojavljuje iznad vrata obiteljske kuće onda kada kucne čas. Dimitrijević ovo pitanje vezuje za prijelomne trenutke u životu naroda, obitelji i pojedinaca. S obzirom na to da Dimitrije rad na ovom albumu smatra jednom od prijelomnih točaka u svom životu, naziv albuma smatrao je prikladnim. Ono pak, po piscu Pekiću, ima samo jedan točan odgovor.

16. travanj 2021 22:52