Kada je audiovizualna umjetnost u pitanju, više nema dileme da se kvaliteta preselila s velikih ekrana na male. Blockbusteri se svode na priče o superherojima, remakeove, rebootove i većinom slabašne komedije koje manjak kvalitete pokušavaju nadoknaditi uvredljivim humorom.
Serije, pak, postaju sve kompleksnije i kvalitetnije, ali tržište koje je svakog dana sve zasićenije streaming servisima i njihovom hiperprodukcijom traži i neobične serije koje će se samo na račun toga što su jednostavno drugačije izdvojiti iz mase.
Tako nerijetko imamo „obične“ serije koje se trude biti neobične, a koje baš zbog te isforsiranosti kad-tad izgube na kvaliteti. Imamo i mini-serije koje se produlje na nekoliko sezona ponukani odličnim rezultatima i zatim potpuno nezasluženo „jašu“ na valu početnog interesa gledatelja…
Svašta se nađe na malim ekranima, ali rijetko što bude toliko neobično, kvalitetno i istovremeno plitko i duboko kao Search Party.
Za one koji još nisu upoznati s tim remek-djelom, radi se o seriji koja je u svojoj prvoj sezoni govorila o životima četvero neobičnih prijatelja iz New Yorka u dvadesetim godinama koji žive različite, ali podjednako isprazne živote. Ne treba nam puno vremena da doživimo njihov cinizam kojim se vode u svakodnevici i opsjednutosti samima sobom, a britak humor zavodljivo nas uvodi u njihov čudni svijet.
Pokretač radnje je nestanak djevojke koju je družina slabo poznavala s fakulteta, a Dory (koju glumi sjajna Alia Shawkat) odluči baciti se u potragu za njom te nagovori svog dečka i prijatelje da je slijede u avanturi.
Prva sezona nas upoznaje s veselom družinom i daje nam natruhe crnog humora koji sa svakom novom sezonom postaje sve crnji, ali ipak djeluje poprilično „lagano“ i nevino, sve dok nas ne šokira u posljednjoj epizodi i poruči nam da prava zabava tek počinje.
Druga sezona daje nam potvrdu onoga u što smo cijelo vrijeme sumnjali, a to je da je Dory cijelu akciju potrage za djevojkom koju nije toliko dobro ni poznavala pokrenula iz sebičnih pobuda, jer si je jednostavno htjela malo „začiniti“ dosadni život.
Atmosfera tu postaje sve više uznemirujuća i seriju polako počinje obuzimati sve veće crnilo, iako osebujnost protagonista i bizarne situacije u kojima se oni nalaze uvijek zadržavaju određenu dozu pozitive.
Osobe koje su do sada pokušavale pronaći svoje mjesto pod suncem i izaći iz zagušljive anonimnosti sada dolaze u fokus javnosti, ali njihovi problemi time postaju sve veći. U svemu tome humor je jedina konstanta, no poprima drugačije tonove. Sada nerijetko šokiramo sami sebe kada se nasmijemo na morbidne scene za koje znamo da ne bi trebale biti smiješne, ali jednostavno jesu.
No unatoč tome što i druga sezona završava šokantno, ništa nas ne može pripremiti na ono što nas čeka u trećoj, a što, koliko god radnja bila iskarikirana, pokazuje sav jad današnjeg društva i deprimirajući cinizam koji izaziva šok, nevjericu i – smijeh.
I opet se vraćamo na početak, jer koliko god se bavio psihološkim, društvenim i moralnim pitanjima, istovremeno zadržavajući karakteristike kvalitetnog trilera, Search Party je jedna jako specifična humoristična serija i nikada nam ne dopušta da to zaboravimo. Točnije, humoristična je ako imate dovoljno jak želudac da možete podnijeti takav crni humor.
Treća sezona razotkriva nam razlike između prava i pravde, govori nam kako pojedinac vrijedi onoliko koliko ga javnost smatra vrijednim te kako ideali ne postoje. Odnosno, nisu jasno definirani, već gotovo isključivo ovise o javnom mnijenju.
Dobre osobe mogu postati zločinci preko noći i obrnuto, a sve ovisi isključivo o tome kako će ih percipirati oni koji ih ni ne poznaju. Zbog te društvene anomalije cinizam „evoluira“ toliko da oni koji čekaju kaznu za svoja nedjela postaju medijske zvijezde te sami sebe počinju uvjeravati da nisu učinili ništa loše.
Search Party jedna je od najkompleksnijih i najkvalitetnijih serija u posljednje vrijeme i nakon tri sezone izgleda bolje nego ikad, što je izuzetno rijetko, a sjajna glumačka postava i originalni scenarij obećavaju nam nove sjajne epizode koje će nastaviti testirati koliko nešto treba biti morbidno da se ne bismo smijali.