StoryEditor
Spektarrazgovor s povodom

Milica Kralj i Saša Alač, kazalištarci i aktivisti: Hrvati u Srbiji nemaju čovjeka poput Pupovca

3. kolovoza 2020. - 18:53
Vojko Bašić/Hanza media

Slučaj je htio da Milica Kralj, poznata beogradska redateljica i aktivistica, ne bude u domovini dok su se održavali posljednji prosvjedi protiv Aleksandra Vučića pred Skupštinom Srbije.

Bile su to prve demonstracije od 1996. na kojima Milica nije sudjelovala, već ih je noću pratila preko TV-ekrana i live-streamova, i to s Makarske rivijere, točnije iz Drvenika. U Hrvatskoj je ona već više od mjesec dana sa svojim partnerom, glumcem i Splićaninom Aleksandrom Alačem. Sreli smo se s njima u hladovini kafića na poljani iza splitskog teatra, gdje su u društvu s Tonkom Čović Popadić ispijali espresso i prisjećali se dana s njezinim Momčilom.

Saša je, naime, 1980. godine maturirao u splitskoj Umjetničkoj školi, a njegov pokojni otac Milovan poznat je generacijama profesionalnih glumaca, ali i brojnim amaterima jer je kao redatelj, između ostalog, bio i dugogodišnji voditelj Gradskog kazališta mladih u Splitu.

A Milica je kćerka pokojnog Petra Kralja, glumca nebrojenih predstava, filmova i serija, nezaobilaznog dramskog umjetnika u memoriji cijele regije.

– Naši očevi nisu se upoznali, obojica su umrli u 71. godini života, i to će mi zauvijek ostati žao – kaže Milica.

Obojica su imali presudne uloge u profesionalnom odabiru svoje djece i zanimljivo je da nijedan od njih isprva nije bio sretan zbog toga.

- Kad sam jedan dan za ručkom rekao da želim ići na prijemni ispit, otac je samo pitao: Zašto gluma? Tada je otišao iz kuće i nismo se vidjeli tri mjeseca – govori Saša.

- Koga god sam molio da me sprema za prijemni, taj bi me pitao što mi to otac ne uradi jer on je generacije glumaca pripremao za prijemni.

- I? Šta je bilo na kraju?
- Na kraju me spremao jedan dan. I uspjelo je.

- Pa kako?
- Ne znam, ili je on to sjajno radio ili sam ja ekstremno talentiran – smije se Saša.

A kako to da Milica ipak nije išla na glumu već na režiju?
- Pa ja sam išla na prijemni, ali sam pala, a otac mi je tada - čestitao, svečano izjavivši da je izuzetno sretan zbog toga – govori Milica i dodaje kako je njoj drago da je ipak pokušala jer je odmah shvatila da gluma nije za nju. Ali da nije probala, kaže, ne bi znala.

I Milica i Saša odrastali su s teatrom, u njemu i oko njega. Milica je dane i sate provodila na sceni, na probama, na premijerama, a otac joj je, kako kaže, prije svega bio prijatelj.

- Možda zvuči čudno, ali ja i dandanas razgovaram s njim. On je puno radio, ali uvijek je imao vremena za mene. Kad bi bio na svjetskoj turneji svaki dan mi je slao razglednice. Oni bi s predstavom gostovali svaki dan u drugom mjestu, a on mi je iz svakoga slao razglednice. Sjećam se, bila bih kod djede i bake i svaki dan trčala do poštanskog sandučića. Baš jedan od serijala tih razglednica je bio s Makarske rivijere s predstavom "Buzdovan", nisam znala da će me sudbina vezati za baš ovaj kraj.

Sašini su Drveničani, kako kaže, još od šukundjeda. Danas se ondje ljeti okupljaju u obiteljskoj kući. On je, govori nam, kao mali upijao očeve razgovore za vrijeme druženja s glumcima i naprosto se muvao preblizu teatra. Uz sav napor oca da ga ostavi na pristojnoj udaljenosti od glume, dogodilo se i da je kao desetogodišnjak igrao u kultnoj seriji "Malo misto".

image
Desetogodišnji Saša igrao je malog Bosanca u Malome mistu
Hrt Schreenshot

- Ja sam onaj mali Bosanac - Burazer, što ga je ubola udica pa me doktor Luiđi spašavao – govori Saša. Zanimljivo je da me Karlo Bulić primijetio u blizini mjesta gdje se odvijao casting za seriju. Karlo me dovodi za ruku i kaže mom ocu: "Evo, ne moraš mi ti tražit više nikoga, ja sam našao jednog malog..." Poslije su me često zvali na filmove, ali otac je zabranio.

Alač mlađi završio je dizajn u Ćiril-Metodovoj, živo su mu još u glavi tadašnji profesori poput Aleksandra Midžora, Jove Dodiga, Jasenke Splivalo, Gorkoga Žuvele...

- Tada su u gradu bili giganti poput Smoje, Tome Bebića, Popa... Ja sam bio prijatelj s Momčilom Popadićem, Lepa Smoje bi mi govorila "mali, sićan te se kad si iz rodilišta izaša". To su simboli Splita koji je sada, moram to reći, ljepši i umiveniji, ali nalik je na hotel, na muzej, i nije usporediv s onim gradom moje mladosti – govori Saša koji je glumu studirao u Novom Sadu, i to kod čuvenog profesora Branka Pleše. Trenutno je zaposlen u Beogradskom dramskom pozorištu, ali je i potpredsjednik Hrvatskog kulturnog centra Beograd.

Milica je samostalna umjetnica i predaje glumu na Akademiji umjetnosti. Režirala je brojne predstave, ne zna im točan broj, a jedna od najdugovječnijih, "Igra parova", izvođena je petnaest godina oko 200 puta na sceni Beogradskog dramskog pozorišta s Nedom Arnerić u glavnoj ulozi.

- Napravili smo malo prije Nedine smrti totalnu obnovu te predstave i ona je tada rekla: "Ovo ćemo igrati do kraja života". I vjerojatno bi se igrala još petnaest godina jer to je jedna od onih predstava koje ne treba reklamirati, ljudi su dolazili zato što su čuli. Režirala ju je Milica na tekst Matjaža Zupančića, a govori o ženi koja pravi predstavu u kojoj se otkriva da je muž vara s najboljom prijateljicom. Nakon petnaest godina igranja, Neda i ja, i svi sudionici, postali smo teatarska obitelj - govori Saša.
- Vijest o Nedinoj smrti zatekla nas je baš u Splitu, u Marmontovoj ulici. Ona je bila zaista izuzetna osoba, zvuči kao fraza, ali ona nije bila žena od fraza. Manje je poznato da je bila izuzetno obrazovana glumica iako nije formalno završila glumačku akademiju – govori Milica.

- Završila je, inače, povijest umjetnosti – napominje Saša.

- Neda se malo držala po strani i nije izigravala zvijezdu, a to je odlika velikih ljudi. Bila je ljepota koliko i tajna, i meni je čast što smo je mogli smatrati našom prijateljicom – ganuta je Milica dok govori o glumačkoj divi porijeklom s Korčule, koja je bila počasna članica spomenutog Hrvatskog kulturnog centra Beograd.

- Taj centar osnovan je prije tri, četiri godine s idejom da promiče hrvatsku kulturu u Beogradu. Imali smo u vidu da je u Srbiji interes za zbivanja u hrvatskoj kulturi zaista velik. Imamo puno članova, predsjednica je pjesnikinja Ljiljana Crnić, zatim Ida Prester, Lana Borić, tu su kolege Aljoša Vučković, Anja Alač, redateljica Tea Puharić, porijeklom iz Makarske, pa profesor scenskog pokreta Anđelko Beroš... Primili smo sto i nešto ljudi, mogli smo i hiljadu kad bismo imali svoj prostor, za što se intenzivno godinama borimo - nabraja Saša i dodaje da HKC ima veliku potporu Središnjeg ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

- Lani smo organizirali Dane Splita u elitnom prostoru u centru grada. Otvorio ih je Feđa Klarić svojom izložbom fotografija u Ustanovi kulture Parobrod, ta izložba je bila otvorena više od dva mjeseca. Pa je druga večer bila posvećena Momčilu Popadiću, izvodili su cabaret na njegove teme splitski glumci Marjan Nejašmić Banić i Bojan Brajčić i vaš novinar Damir Šarac, i to u prostoru koji nosi ime "Arsen Dedić", mnogi ljudi su ostali ispred ulaza kolika gužva je bila. A treća večer je bila promocija monografije o svjetionicima Jadrana "Legende svjetla" Jurice Gašpara. I bio je ogromni interes, zanimljivo je što su ljudi shvatili da će to biti tradicionalna manifestacija, pitaju nas kako ćemo i što ćemo ove godine organizirati. Ali ne znamo, sad zbog koronavirusa je sve neizvjesno. Ljudi na društvenim mrežama to spominju. Trebalo bi da se povežemo, kultura nas spaja, a političari nas uporno razdvajaju – sliježe ramenima Saša, koji ipak ne bi rado pričao o političarima jer, kako kaže, kultura je područje slobode, a političari stalno traže razloge za satiranje kulture.

Dodaje tek da se prečesto događa da političari, kako bi skrenuli pažnju s dnevnopolitičkih problema, naprosto siju mržnju, a oni koji nadrljaju su pripadnici manjinskih zajednica.

Svjestan je da je potrebna politička volja kako bi Centar dobio prostor, ali dodaje da je angažman veleposlanstava intenzivan.

- Iz Hrvatske se čini sve da dođemo do prostora. Po mojim informacijama, Zagreb odvaja neusporedivo više sredstava za srpsku manjinu nego što se u Srbiji odvaja za hrvatsku.

- Bit će da vam nedostaje jedan Pupovac?

- Daaa! Hrvati u Srbiji nemaju čovjeka poput Pupovca kojemu se može zamjeriti svašta, ali on je ovdje ipak siva eminencija, zahvaljujući i razumijevanju države za manjinska pitanja – govori Saša.

- Postoji Udruženje Hrvata u Nišu, neki od njih su djeca vojnih glazbenika koji su tu ostali nakon raspada Jugoslavije. Mi smo u HKC-u sad iz Središnjeg ureda iz Zagreba dobili sredstva za povezivanje hrvatskih udruga u Srbiji.

- Mnogi dobri ljudi imaju volju da se s malo novca povežemo – dobacuje Milica.

Inače, kad ukucate njezino ime u Google, uglavnom se pokazuju naslovi koji sadrže riječ – bojkot. Na prošlim izborima za srpski parlament ona je, naime, javno istupila, založivši se zajedno s brojnim opozicijskim strankama za neizlaženje na izbore. Ona, doduše, i tu istupa kao slobodni umjetnik jer nije članica nijedne političke organizacije niti stranke.

- To je moja samostalna odluka, kao i većine građani koji su kritički nastrojeni prema zbivanjima u društvu. To je samo jedan od koraka koji traje nekih trideset godina i bojkot je, zapravo, iznuđen jer su postojali zahtjevi koji nisu izvanzemaljski. To su zahtjevi za otvaranje medija, za poštene izborne uvjete, a tome nije udovoljeno. Moji prvi prosvjedi su bili '96. godine, kad sam kao studentica krenula u one sad već čuvene demonstracije protiv Miloševića, koji su isto bili zato što su izbori bili pokradeni. S tim što je ta krađa bila, kako da kažem, jedna romantična uspomena u odnosu na ovo što se sada s krađom izbora radi. I to je tužna istina koja traje tri decenije, a zapravo veći dio mog života – kaže 47-godišnja Milica.

Budući da ovim posljednjim protestima nije svjedočila uživo, kaže da ima još mučniji osjećaj jer "teže je gledati utakmicu s klupe nego igrati".

- Brinula sam za svoje najbliže i protesti su zaista bili po mnogo čemu neobični. Djeluje komplicirano objasniti, ali u biti je jednostavno. Situacija je u našem društvu jedan ekspres-lonac koji je prozviždao i pitanje je kad će prekipjeti, a nažalost, bojim se da to neće završiti baš u nekim demokratskim okvirima. Plašim se zato što je demokracija ostala samo ofucana riječ na papiru. Da nismo imali N1 televiziju, ne bismo imali pojma što se događa u gradu u kojem živimo. Oni nas tamo drže u nekoj dozi podgrijane netrpeljivosti, podjela i mržnje. I onda dižu razinu temperature kako im odgovara, a narod je svjesno zatočen u lošoj energiji i lošim mislima, jer nemaju mogućnost vidjeti nešto izvan svog uobičajenog pogleda. To čovjeka hendikepira, jer onaj koji je u prilici vidjeti nešto drugačije, nešto što je lijepo, živi ljepšim životom, nije podložan mržnji. Mi smo osuđeni na nasilje, njime nas bombardiraju s televizija, s tabloida, jezik mržnje je nasilje, a sve zato jer nekome tako odgovara. A život je mnogo kratak da bismo ga proveli u mržnji i mnogo je ljepši nego što nam neprekidno nude kao jedinu mogućnost. Mene je oplemenilo to što ovdje imam puno prijatelja s kojima mogu otvoreno o svemu razgovarati. Inače, u našoj kući Božić i Uskrs slave se dva puta - iznosi Milica sve što joj leži na duši.

- Nacionalizam je strašna prijevara na koju narod nasjeda – podvlači Saša.

- Da – slaže se Milica. - Normalno je da čovjek voli svoju domovinu, ja svoju volim najviše na svijetu, ali to je osnovni preduvjet da čovjek voli i domovinu nekog drugog. Recimo, kad je bilo svjetsko prvenstvo u nogometu, cijeli Drvenik je živio za hrvatsku reprezentaciju. Kad je bilo finale, cijelo mjesto je bilo u "kockicama". Dogodilo se da je taj dan Novak Đoković igrao finale Wimbledona i objavio fotografiju zagrljen s hrvatskim reprezentativcima. Nisu svi komentari po mrežama bili pozitivni, ali onda smo mi odštampali tu sliku i napravili od nje zastavicu. Držali smo je ispred kuće u dvorištu, a to je na glavnom drveničkom putu, svi su je mogli vidjeti. Meni je to bilo čarobno, posebno u sportu koji, kao i kultura, treba biti izvan politike.

- E, onda Vučić optuži Torcidu da sudjeluje u prosvjedima – sjetimo se.

- Daa, a obrazloženje je da Torcida hoće pošto-poto spriječiti Srbiju da prestigne Hrvatsku u razvoju ekonomije... Suludo!

- Niko to ne razumije, to su nebuloze – Saša će.

- Tko je od koga bolji, zar to nije sumanuto? Zar će meni utažiti glad to što je netko sit ili nije – zaključio je Alač.

A mi bismo dodali da smo svi mi na ovim prostorima manje-više gladni. Gladni smo poštene vlasti, dobrih predstava i ugodnih ćakula poput ove. U hladu iza teatra.

Glumački klan


Milica Kralj i Saša Alač često borave u Drveniku, poneki dan provedu i u njegovu rodnom Splitu. Kad im se god pruži prilika, pogledaju neku predstavu. Redovito odlaze u Tučepe, i ondje im je, kažu, ambijent u kojem se daju predstave čaroban.
- Ljudi otvore svoje konobe, bude divno – govore nam.

Saša izdvaja Matu Matišića od suvremenih hrvatskih autora, te njegovu predstavu "Ničiji sin", koja je postavljena i u Beogradskom dramskom pozorištu u kojoj i sam igra. Inače je, govori nam, među zadnjim predstavama igrao još u "Raslo mi je badem drvo" Živojina Pavlovića.

Zanimljivo je da je njegova kćerka Anja iz braka s glumicom Vesnom Čipčić također glumica, hrvatska publika sjetit će je se po ulozi Ines Matošić u TV seriji "Ruža vjetrova" i po ulozi Brankice u "Montevide, Bog te video", a sin Ivan Vanja upravo režira diplomsku predstavu u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu.

Miličine predstave


Nije čudno što Milica Kralj ne broji predstave koje je režirala, jer bile su na repertoaru Ateljea 212, Zvezdara teatra, Malog pozorišta "Duško Radović", Pozorišta "Puž", Knjaževsko-srpskog teatra u Kragujevcu, Pozorišta “Milivoje Živanović” u Požarevcu, Narodnog pozorišta “Toša Jovanović”, u Zrenjaninu, Banjoj Luci... Primila je za svoj rad više nagrada, među ostalim, Nagradu “Ljubomir Draškić”, zatim nagrade za najbolje predstave na Festivalu u Užicu, na “Nušićevim danima”, Teatar Fest u Doboju, na Pozorišno/kazališnim danima u Jajcu, na Danima Zorana Radmilovića, tu su i nagrade publike na Festivalu pučkog teatra Omišalj, potom Nušićevu nagradu za revitalizaciju dramske klasike na teatarskim scenama u zemlji i inozemstvu, Nagradu “Marija Kulundžić” Malog pozorišta “Duško Radović”...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

29. rujan 2020 10:53