StoryEditor
ŽivotDARIA LORENCI FLATZ

Nakon ‘milijun‘ teških uloga ona bi nešto laganije: Neostvarene želja su mi TV serija, romantična komedija i široka popularnost...

Piše Anita Matić
21. siječnja 2021. - 16:00
Darko Tomas/Cropix

Ona je jedna od naših ponajboljih i najuspješnijih glumica, jedna od onih koju ne treba posebno predstavljati, a koja iza sebe ima desetke nagrada, snimljenih filmova, kazališnih uloga... Daria Lorenci Flatz jako mnogo radi, a uz to je supruga i majka trojici dječaka. Vjerojatno mnogi od nje traže recept kako joj sve to polazi za rukom. Iz perspektive mnogih pomiriti sve to ravno je čarobnjaštvu...

Evo kako joj to uspjeva...

- Tako što sam čarobnjak. Šalim se. Vještica. Šalim se. Ne, ali svakako trebaš neke nadnaravne moći... Ja se recimo mogu multiplicirati i mogu biti na više mjesta u isto vrijeme. Sad se stvarno zezam, ali nekad imam osjećaj da tako funkcioniram. Najčešće radim barem tri stvari istovremeno: imam slušalice u uhu, vozim auto, dodajem djetetu bananu, perem suđe, stavljam veš, razgovaram na telefon. Uvijek radim paralelno nešto, to mi zna ići na živce jer mi stvara veliku distrakciju, ali nema druge. Zahtjevno je to, ali može se, cijena je ta da ste nekad potpuno ludi, tu i tamo krivo planete, zaboravite neke stvari, ali tješite se da niste jedini takvi i da ima puno ljudi koji to razumiju.

Kad ste posljednji put bili na nekom "pravom" odmoru i kako bi izgledalo vaše istinsko opuštanje?

- Znate kako kažu – odmor s djecom nije odmor ha-ha. Tako da zapravo nisam nikad bila na odmoru. Mi baš ne prakticiramo odlaske bez djece. U 13 godina, koliko smo zajedno, to smo napravili par puta. Najviše zato što smo u startu imali blizance, a blizance nije lako čuvati. Nismo si baš mogli priuštiti da ih netko preuzme na 5 dana, a onda je došlo i treće dijete... Ali imamo dugačke odmore, svake godine idemo na Pelješac, prije je to bio Vis. To je veliki privilegij mog posla i Emilova programerskog da možemo biti dugo na odmoru, po dva mjeseca. Zadnjih par godina je to kamp, i onda tamo surfamo, zezamo se... Nakon svih tih godina to sad počinje sličiti na odmor jer su djeca veća i imaju svoje društvo.

Sada nisu ti dani od odmora, prije koji dan bila je i premijera "Gdje se kupuju nježnosti" u zagrebačkom HNK, gdje također igrate jednu od glavnih uloga. Kakvi su dojmovi?

- Tekst je bio izrazito zahtjevan zbog vrlo specifične forme koja je poetska. U tekstu su uspostavljeni obiteljski odnosi, koji su vrlo konfliktni i koji vas vuku da to igrate kao dramu, a zapravo istovremeno nije tako napisano i opire se bilo kojem psihološkom realizmu i naturalizmu, a opet moraš paziti da ne uđeš u neku zamku lijepoga govorenja ili govorenja poezije, tako da smo tu zapravo plesali po tankom rubu. Zadatak nije bio jednostavan i još smo imali zanimljivost da je glavna uloga podijeljena na nas tri – Jadranku Đokić, Lanu Barić i mene, što je zanimljiva i jako dobra odluka jer se na taj način zapravo dobila raznovrsnost koju bi teško bilo dobiti da igra jedna osoba. A što se tiče publike, ovaj tekst progovara o vrlo teškim, složenim i bitnim stvarima, a nikad nije dobro da mi ljudima naprosto samo pokažemo kako je nešto loše, zeznuto, bolno i da ih ostavimo onda s tim. Što sam starija, važnije mi je da projekti u kojima sudjelujem imaju neku društvenu odgovornost, a ovakav tekst to ima i mi u HNK najčešće se i bavimo temama koje u sebi nose društveno-obiteljsko- -politička pitanja. Nije zadatak umjetnosti da akcentira neki problem, nego da nudimo odgovor, da pokažemo neka vrata na kraju tunela. Mislim da smo to ovdje uspjeli i čista srca mogu ljude pozvati na predstavu.

image
U komadu 'Gdje se kupuju nježnosti'
Snimka: Mara BRATOŠ
Gdje Se Kupuju Nježnosti

Vaše matično kazalište proteklo je vrijeme često u medijima, no, nažalost, ne toliko zbog predstava koliko zbog ravnateljice Dubravke Vrgoč... Kako vi komentirate cijelu situaciju?

- Ne znam kako bih to komentirala. Mi kao drama nismo stali, nismo potpisnici tih napada na upravu. Mislim da sigurno svaka firma, svaka obitelj... uvijek mogu biti bolje. Ne možemo zanemariti činjenicu da je kazalište HNK zadnjih par godina, od kada su tu Dubravka Vrgoč, Ivica Buljan... postalo pojam u gradu i nema čovjeka koji vas neće pitati za predstavu u HNK, pitati kako da dođe do ulaznica. Ta situacija govori puno sama za sebe i kad netko kaže da kazalište ne radi dobro, to zbilja ne stoji. Ako postoje neki drugi problemi, onda bi ljudi trebali naći način da to iskomuniciraju.

Nedavno ste igrali i u komadu Arije Rizvić "Da sam ptica", u kojemu bračni par sa kćeri bježi iz ratom pogođenog Sarajeva... Koliko je vama kao Sarajki, koja je sa 16 godina u ratnim stradanjima napustila rodni grad, bilo teško ponovno proživljavati stare rane ili možda svako takvo iskustvo iscjeljujući djeluje na vas?

- Godinama sam htjela s Tarikom nešto raditi. I evo ovako se sve to nekako sretno dogodilo s Arijom i sa zajednicom Bošnjaka koja je zapravo prvi dio projekta i financirala. U Umagu smo imali izvedbu i puno mi je to značilo, u ovo vrijeme pandemije kada su naši poslovi jako smanjeni. To je za mene jedan hommage priči o izbjeglištvu, o tisućama ljudi koji su tu traumu preživjeli, čiji su životi zauvijek izmijenjeni. Kada se te rane izvade i osvijetle, opet zajedno s publikom damo neku sućut tome što smo prošli. Nešto je za mene u tome ritualno, katarzično, obredno, sveto – odavanje počasti svima nama koje je rat obilježio i trajno promijenio.

image
Daria Lorenci Flatz

S bivšim suprugom u 'zoni'

Često igrate vrlo karakterne, slojevite likove... Koji vas se od svih tih likova najviše dojmio, opčinio vas...?

- Teško mi je izdvojiti neku posebnu ulogu, imala sam puno predivnih projekata u kojima sam se mogla na razne načine poigrati sa sobom i uvijek vam je najdraži projekt onaj koji trenutno radite. Meni zapravo nikad nisu toliko važne uloge koliko ljudi s kojima radim, a u zadnje vrijeme suradnje koje su me jako obilježile su uloga u filmu "Mater" Jure Pavlovića i uloga u filmu "Asimetrija" koji sam radila u Beogradu s Mašom Nešković, a s kojom sam se jako prepoznala kreativno. Kad se s nekim ljudima "nađete", to su kao ljudi s kojima možete otvoriti neka tajna vrata sebe i nekog novog svijeta, ali teško ih možete otvoriti sami, uvijek vam treba taj drugi da uđete u tu neku "zonu". Postoje ljudi koji vam lakše omoguće ulazak u "zonu", a najvažniji su mi ljudi s kojima to uspijem ostvariti. U kazalištu je to sigurno moj bivši suprug Jernej Lorenci s kojim sam to zapravo prvi put i otkrila i uvijek mi je ostala čežnja za tom vrstom teatarskog traženja koju sam s njim dosta lako ostvarila...

Jednom ste rekli da priželjkujete ulogu obične žene u nekoj lijepoj ljubavnoj priči... Ima li što od takve "jednostavne" uloge na vidiku?

- Nadam se da će me jednom dočekati i romantična komedija. Romantična komedija može se snimiti u bilo kojim godinama, a svakako bih voljela jednom snimiti sitcom, to mi je ostala neka neostvarena želja. Neostvarena želja mi je široka popularnost, koju nikad nisam imala, a koju zapravo možeš ostvariti isključivo kroz televiziju. A i volim komedije, što sam starija, sve više. Znam da sam prije par godina kad bih gledala Roberta de Nira u onim nekakvim poludjelim filmovima mislila pa šta ovom čovjeku ovo treba, a sad to toliko razumijem. Naravno, i dalje postoji ta neka tvoja primarna niša da si karakterni glumac i da dobivaš uloge koje dobivaš – u mom slučaju su to teške karakterne uloge, ali volim ući i u druge žanrove. Zadnjih godina dosta igram te "entertainment" uloge u komercijalnom kazalištu, gdje sam otkrila novi dio sebe, zabavni, standupovski i zato mislim da bih se jako dobro snašla i u sitcomu, pa da se ostvari i taj san naslovnice "Glorije"...

Osim uloge "obične žene", što bi vas još razveselilo u bogatoj karijeri. Inozemstvo, američka produkcija...?

- Sad sam najviše fokusirana na HNK, dugo godina sam izbivala. Tri godine sam zapravo bila na porodiljnom tako da nisam bila u svojoj matičnoj kući, iako sam radila neke projekte sa strane, jer se ne bi dalo izdržati s tom malom porodiljnom naknadom. Sada igramo "Gdje se kupuju nježnosti", "Tri sestre"... Čeka me premijera s Tarikom... Planiramo premijeru predstave "Da sam ptica" u Rijeci, Zagrebu, Sarajevu, Zenici... Jedva čekam kraj pandemije da mogu otvoriti svoju prekrasnu dvoranu... To je nešto što jedva čekam, a drugih planova nemam. I neka dobra kvalitetna dramska serija bi me "full" razveselila.

image
Darko Tomas/Cropix

Kreativni laboratorij "4 sobe" također je jedan od vaših okupacija... Od njegova početka do sada, koliko je odmaknuo, koliko ste zadovoljni i je li ispunio sva vaša očekivanja?

- "Četiri sobe" su premašile sva moja očekivanja i volim reći da je to projekt mog života, nešto gdje se spajaju djeca i profesija, moje dvije najveće ljubavi. Počela sam tu raditi na porodiljnom, s 30-ak djece, dva, tri puta tjedno po sat vremena, a onda su s vremenom grupe počele rasti. Naraslo je na 11 dramskih grupa, šest plesnih i još 3 likovne grupe i na jutarnji program rekreacije. Razne stvari meni još padaju na pamet, sada sam ušla i u svoju dvoranu koja je prekrasna tako da, evo, samo čekamo da završi pandemija..., ali "Četiri sobe" rade, rade preko Zooma. Ono što je zapravo bila moja vizija, a tu dolazi do izražaja ta moja bosanska strana – stvoriti mjesto u kojem se uživa, gdje ljudi rade nešto dobro za sebe, a osjećaju se kao doma. Gdje djeca mogu biti nesputana, gdje se može popiti dobra kava, popričati. Mislim da sam napravila takvo mjesto i strašno sam ponosna na to. Moj suprug isto je tu velika podrška i svi voditelji bez kojih to ne bi bilo moguće.

I nezaobilazno - koliko je na vas utjecala pandemija, koliko vam je promijenila život i je li iznjedrila barem nešto dobro?

- Pandemija je svima, pogotovo nama koji radimo u kulturi i sportu, jako promijenila život. Svoj posao radimo u vrlo ograničenom i promijenjenom obliku tako da smo u niskom startu i čekamo prolazak toga svega, ali sigurno nam nije teško kao medicinarima ili ljudima koji su potresom pogođeni. Najgore od svega je taj jedan crv sumnje koji ti se uvuče, osjećaj neizvjesnosti, nesigurnosti, gdje ti se prijetnja opstanku i egzistenciji učini vrlo realna i vrlo blizu. Pokušavam biti realna, pozitivna i ne dati svom mozgu da ide puno unaprijed. Moramo biti strpljivi, nema druge.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

07. ožujak 2021 17:00