StoryEditor
Glazbaretrospektiva

Imao sam zanimljivo odrastanje, ali nemojte to pokušavati kod kuće, kaže Jakša Matošić Navigator

Piše Jakov Kosanović
9. prosinca 2020. - 12:00
U vrtiću je super, tamo smo svi još umjetnici. Osipamo se kasnije Duje Klarić/CROPIXDuje Klaric/Cropix

Tko god u ove napuštene dane zaluta u središnjicu Gradske knjižnice Marka Marulića oraspoložit će se a da nije ni znao da ga to čeka. Prvo, ima cijela dva kata knjiga za izbiti pandemiju iz glave. A onda, na putu do "kata za odrasle", mora proći kroz špalir retrospektivne izložbe plakata Jakše Matošića. A to je, znate već kako je navigavat s Navigatorom, vedri "dur štim". Tako nas je i dočekao...

U koji kotao treba upasti da od Jakše Matošića postaneš Jakša Navigator, ono, rezimiraj nam malo put od vrtića do Akademije?

– U vrtiću je super, tamo smo svi još umjetnici. Osipamo se kasnije (smijeh), kad počne podrezivanje krila. Kako dobar vjetar taman popuni jedra, tako nas u odrastanju oblikuje polet onih rijetkih učitelja entuzijasta kojima je stvarno stalo. Njihova imena, biografije i opusi budu slavljeni ili zaboravljeni, ali ta iskra ostaje.

Imao sam zanimljivo odrastanje, ali nemojte to pokušavati kod kuće... Crtao sam stripove, večernje aktove, iscjeljivao ježeve. Tražio žireve na žiriranim izložbama, izlagao metlu u izlogu banke na Peristilu. Svirao na stadionu i preko satelita, u Australiji uspio ne sresti klokana. Uglazbio film o svjetskoj prvakinji, muzikom za crtiće uspavljivao djecu na nekoliko kontinenata.

Dvije godine plovio sam na američkoj floti spli'skog teatra, dizajnirao bar jednu etiketu u tvom frižideru, hvala ti kravo, a možda si i glasao za nekoga s mojim sloganom. U kavezu na Rivi, humanitarno sam igrao nogomet protiv reprezentacije beskućnika i faulirao njihova svećenika. Kao kapetan duge plovidbe bračnim vodama vjenčao mladence na mulu Titove vile. U kostimu časne-sa-znakom-Betmena, bičevao Let 3 dok im iz stražnjica nisu procvjetale ruže kao znak da se iskreno kaju. U banku sam ulazio s maskom dok se to još nije smjelo...

image
Mogu biti i astronaut između svoja četiri zida
Duje Klarić/CROPIX
Duje Klaric/Cropix

Nevere nose škovace...

Prije nekoliko godina u Trstihu knjižnice Brodarica imao si neku vrstu pregleda pod naslovom "Navigator iz privatnih zbirki", s podnaslovom "Stih, zvuk, grafika". Premda suvereno navigaješ kroz sva tri mora, bilo je tu i nevera?

– Nevere nose škovace, račune i opomene, ali donesu i osvježenje. U harrypotterovskoj atmosferi te knjižnice, s publikom između polica knjiga, urednica Trstiha Vesna Oštrek je s Liljanom Aviani tako nadahnuto i temeljito predstavila moju neobjavljenu poeziju da sam na trenutak i ja povjerovao da sam pisac haha.

Za prateću izložbu nije bilo budžeta pa smo posudili moje grafike i objekte od vlasnika koji su mi bili dostupni. Odatle prifrigani naslov "Iz privatnih zbirki", kao da se radi o flamanskim majstorima.

Odsvirao sam te večeri s Anom Dalbello neke potpuno nove stvari, na njezin nagovor. Iako trudna do ušiju, za tu je prigodu obrisala višegodišnju prašinu sa saksofona na ormaru i to me zaista resetiralo. Kao podlogu za interakciju s publikom koja je na koncu svirala s nama, predstavili smo i začudan eksperiment s kiparicom Tončicom Marijančević Jelačom, dragom kolegicom s Akademije, čije sam glasove kolažirao u zvučnu instalaciju za njezinu izložbu "Arhitektura neba".

Plakati su ti najčešće vezani uz glazbena zbivanja, a onda, instrumenti ti znaju imati dezen i motive divljih životinja. To, a i neki tvoji hitovi, sugerira kako si ti zapravo glazbeni vuk u janjećem ruhu...

– Mogu biti i astronaut između svoja četiri zida. To je privilegij skladatelja, slikara, kipara i pisaca. Doduše, mi smo i inače u samoizolaciji. Ne definiram unaprijed ni grafiku ni plakat, pa ni pjesmu, pustim da se ideje pojave u trenutku defokusiranosti, mimo svjesne kontrole. Onda ih tek analiziram.

Neke još nisam shvatio, ha-ha, ali tronogi klavir s dezenom zebre je možda zov slobode. Koncertne dvorane i škole možeš zaključati, ali glazbu ne. Kao i svaka umjetnost, ona sama je sloboda unatoč pravilima.

image
Ne definiram unaprijed ni grafiku ni plakat, pa ni pjesmu, pustim da se ideje pojave u trenutku defokusiranosti
Duje Klarić/CROPIX
Duje Klaric/Cropix

Od vijesti ne čuješ sebe

Radiš često plakate za Glazbenu školu Josipa Hatzea, kojima animiraš poziv na upise, glasovir pretvaraš u formulu 1, a male glazbenike u superheroje... Hrabrost i brzina su zapravo dobra oprema za svakoga, ne samo za djecu koja u vrijeme TikToka ulaze u svijet klasične glazbe?

– Na jednom od izloženih plakata, pjevačicu s lutnjom neuspješno ometa roj krilatih smartphonea. Oni već čine naš svakodnevni dezen. To ne mogu zanemariti kao autor, niti pozvati mlade ljude na muziciranje kao da to ne postoji. Kao civilizacija, dopustili smo da nam tehnologija ubrzano redizajnira mozak. Ako previše slušaš vijesti, ne čuješ intuiciju, svoj glas.

Napuhana je neistina da mladi ne vole klasičnu i ozbiljnu glazbu ili jazz. Na koncertima ove škole u to se lako uvjeriti, a pogotovo na sjajnim radionicama improvizacije Saše Nestorovića, koje zadnjih godina Škola redovito organizira. Privilegij je biti u prostoriji kad mladi otkriju da i oni mogu sudjelovati u pustolovini jazza.

U svakom slučaju potrebna je posebna vrsta posvećenosti. To mi je palo na pamet nekidan kad sam te vidio kako kružiš oko zgrade "Hatzea" i snimaš je mobitelom...

– Ha-ha, nisam te primijetio. Zapravo sam mobitelom snimao zvuk. Naime, u prolazu me privukla ugodna kakofonija koja na ulicu dopire kroz prozore stare zgrade Škole dok u svakoj učionici netko uvježbava neki drugi instrument, uglavnom s različitom razinom vještine.

Takvo toplo i organsko zvučno tkanje mi se učinilo idealnom podlogom za jedan poetski eksperiment na kojemu trenutačno radim. Dakle, to čemu si slučajno svjedočio nije imalo veze s vizualima za "Hatze", ali odlično ilustrira isprepletenost mojih interesa i aktivnosti.

image
U ovom istom prostoru, u nekadašnjoj Depandansi, sa 16 godina odsvirao sam prvi samostalni koncert s bendom 'Ništa naročito'
Duje Klarić/CROPIX
Duje Klaric/Cropix

Pola kade limunade

Na Televiziji Jadran si rekao kako je za tvoje pisanje zaslužan Luko Paljetak, a i da s Antejem Jelenićem i Dortom Jagić imaš pjesničku družinu "Što je Vanda htjela reći?". To je dobar poetski raspon. Što te u poeziji pokreće i što očekuješ od vlastite?

– Može se čuti da kod nas predavači u nastavi izbjegavaju poeziju jer im je nerazumljiva, a test prave poezije, po Eliotu, upravo je to može li komunicirati i prije nego je shvaćena. Čak i znanost danas zna da je stvarnost puno više od onoga što vidimo i čujemo, ili puno manje, a umjetnost je način da ipak govorimo o neizrecivom, dotaknemo ono univerzalno.

To je važan posao kojim se bave likovnjaci, skladatelji, pjesnici i drugi. Nastavnica Mirja Dvornik, iznimno tiha osoba, o književnosti nam je u osnovnoj govorila s takvim žarom da su je cijenili i oni s najgorim ocjenama. Iznenadili biste se koliko je pera došlo iz te literarne grupe u Špinutu.

To što sam se našao u istoj rečenici s akademikom Paljetkom, mogu pravdati samo beskrajnom zahvalnošću za njegov nesebičan recenzentski trud na mom prvom rukopisu, izabranom na natječaju "Zlatnih vrata".

Jasno mi je da se u tih naših nekoliko radnih susreta u vrijeme njegova izbjeglištva u Splitu zapravo odigrao vrhunski masterclass pisanja za jednog polaznika, u kojem mi je suptilno i obazrivo otvarao oči za mnoge zamke. Njegovi "Miševi i mačke naglavačke" možda su krivi za mojih "Pola kade limunade" (smijeh), ali zadužio me nemjerljivo više.

Dortina pjesnička karizma, osobnost i dugogodišnje iskustvo radionica poezije privukli su ljetos u prostor Adria Art Annalea petnaest vrlo različitih pjesničkih glasova. Jelenov doprinos bio je fokus na osvještavanju stvarne, pokretačke, a ne dekorativne uloge pjesnika u društvu. Nastavili smo se viđati i nastupati koliko kome obaveze dopuštaju.

image
Jakša Matošić multimedijalni likovni umjetnik na svojoj retrospektivnoj izložbi plakata u prostoru knjižnice Marko Marulić
Duje Klarić/CROPIX
Duje Klaric/Cropix

Povratak na mjesto koncerta

Nije sve u stihu, zvuku i grafici. Ima nešto i u televiziji. I tu si imao dobrih iskustava, od "Ružičaste ukrudbe" s Vedranom Sesartićem do "Nogala" s Ivicom Šegvićem, koji je postao jedan od najtraženijih izvoznih proizvoda Hrvatske televizije...

– Zahvaljujući Zoranu Krželju, glavnom uredniku TV Marjan, početkom 90-ih intervjuirao sam pop i rock zvijezde tadašnje države, od Indexa do Brene. Balav, nisam imao apsolutno nikakvo iskustvo, ali sam bio neustrašivo spontan. Sjećam se kad je kamermanu otpalo rame jer smo se Josipa Lisac i ja zapričali punih sat vremena umjesto dogovorenih par rečenica s nogu.

Deboto je zakasnila na koncert. Mišo je bio u naponu alijevskog šarma, Severina premlada, suočio sam dva Olivera, Dragojevića i Mlakara, a Vice Vukov mi se požalio razočaran politikom da "za bit veliki Englez moraš bit barem Shakespeare, a za bit veliki Hrvat, dosta ti je mahat zastavom".

Kao autor filmske glazbe, najzaigranije radne godine i druženja dugujem mašti nezamjenjivog Ivice Šegvića, autora 39 crtića "Nogalo", ali i njegovu supervizoru Jošku Marušiću, koji ga je prvi prepoznao i na čiji je nagovor HRT i pokrenuo projekt kojem se poslije pridružuju i američki koproducenti.

U "Zlatnim vratima" smo lani održali memorijalnu projekciju "Nogalo se vraća kući", a s puno sjete prisjetio sam se svih tih godina i skladajući za slikovnice i crtić "Kikica i Donko" mlade Nikoline Jurišić.

Uz Dijanu Gerić i Jadrana Vuškovića dosta si angažiran za lutkarsko Kazalište Bumerang. Šestan bi vam ove, a i iduće godine mogao pozavidjeti na sezoni...

– O sezono, za pro bono! Svima je teško, a nezavisnoj kulturi i freelancerima najteže.

Dijanu sam upoznao još u GKL-u, kad mi je debi, glazbu za "Zbrku zbog klobuka" Petra Bosnića, baš u "Slobodnoj" pohvalio Tolja Kudrjavcev, strah i trepet kazališne kritike. Bosnić je prštao idejama, redatelj koji je potpuno izluđivao ansamble, ali publika je obje njegove predstave izuzetno voljela. Drugu, i nažalost zadnju, uglazbio sam mu za GKM Split. Uživao sam i u skladanju Golovkove "Snježne kraljice", jedne od najnagrađenijih predstava GKL-a Split.

Danas, kad se glazba najčešće konzumira površno, volim raditi scensku glazbu jer je u kazalištu publika, prisiljena doživjeti svaki detalj zvuka koji bi joj drugdje promaknuo. Nekad su se tako slušali i bendovi, sad te ometaju poruke, ekrani, spotovi. Nakon turneje hit-predstave Branka Rakića i GKL-a Split "Paško u knjižnici", s mojom glazbom, evo i mene u knjižnici – s posterima, a zanimljivo je da sam u istoj zgradi, u nekadašnjoj koncertnoj dvorani Depandanse, sa 16 godina odsvirao prvi samostalni koncert s 12-eročlanim bendom "Ništa naročito".

(Šeks)pirova pobjeda

Rekao si da se od korone braniš aforizmima. Daj i nama nešto s čime bismo mogli preživjeti bez distance i pranja ruku?

– Evo ti cijeli pjesmuljak, zove se "Kurbin (Šeks)pir ili (Šeks)pirova pobjeda". Romeo i Julija da su nosili maske/ ni pola tragedije ne bi vidjele daske. Puno manje mrtvih bilo bi u lancu/ samo da je Hamlet držao distancu.
Da je čuo stožer s maskom koja žulja/ znao bi Otelo da ga Jago mulja.

A ako baš hoćeš aforizam, možda možemo završiti s ovim: "Perite ruke nakon privatizacije!" Zapravo ne, bolje s ovim: "Kako ćemo razlikovati stručnjake od morona kad svi budu nosili maske?"

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

01. ožujak 2021 23:35