StoryEditor
Film & TVVELIKA GLUMICA

Jedna rana Mire Furlan nikad nije zacijelila: Upirali su prstom u mene. Otišla sam da bih sačuvala sebe; Na Twitteru je napisala oproštajnu poruku

Piše PSD, M. G.
22. siječnja 2021. - 09:53
Arhiva, Twitter

Vijest o smrti čuvene glumice Mire Furlan rastužio je kazališni i filmski svijet i sve njezine poklonike.

Na službenom Twitter profilu Mire Furlan objavljen je njezin posljednji tweet.

image
Posljednja poruka Mire Furlan

- Gledam u zvijezde. Vedra je noć i Mliječni put se čini tako blizu. Tamo idem uskoro. "Svi smo mi sazdani od zvijezda", odjednom se sjetim riječi Delenn iz Joevog scenarija. Nije to tako loše. Ne bojim se. U međuvremenu, dopustite mi da sklopim oči i osjetim ljepotu oko mene. I udahnem, ispod tamnog neba punog zvijezda. Udahnem. Izdahnem. To je sve - napisala je za oproštaj Mira Furlan prisjetivši se riječi  svojega lika u američkoj SF seriji "Babylon 5" u kojoj je ostvarila zapaženu ulogu.

Kako je poznato, Furlan je usred turbulentnih događanja tijekom raspada Jugoslavije preselila u Ameriku. Početkom devedesetih godina je zbog ljubavi s redateljem Goranom Gajićem živjela na relaciji Zagreb - Beograd što je u ono vrijeme bila najgora moguća kombinacija. Mnogi su je prozivali i javno osuđivali zbog izbora, tako da je, prema vlastitom priznanju, morala čak potražiti pomoć psihijatra, piše Jutarnji.

Furlan je gostujući 2008. godine u emisiji 'Nedjeljom u 2' o tom razdoblju rekla: 'Javno sam linčovana. Ljudi su upirali prstom u mene. Prozvali su me ‘shizoidnom’ osobom koja se tko zna kako ponaša na majčinu sprovodu. Nisam zaboravila jer zaborav ne liječi rane. Morala sam otići da bih sačuvala sebe.'

image
Dado Ruvic/Cropix

U SAD smo otišli s novcem kojega smo dobili od prodaje auta. Našli smo se potpuno sami u svemu tome. U New Yorku nas je dočekala gadna zima, jedna od najgorih. Nije bilo onoga `Dobrodošli u Ameriku`. Nije bilo lako, no snalazili smo se. Radili smo razne poslove. Prošli smo kroz cijelu tipičnu emigrantsku priču. Goran je nosio frižidere na šesti kat po njujorškim zgradama, a ja sam isprobavala razne poslove. Emigracija znači `od nekoga prema nikome`, ti zapravo gubiš svoj identitet i onda ga polako iznova moraš stvarati', kazala je Furlan.

'Emigracija je teška disciplina, jer čovjek mora neminovno promijeniti vlastiti stav i pristati na tuđu sliku o sebi. Stvari se bitno mijenjaju i tu promjenu treba prihvatiti. To nije lako.'

U SAD-u se na kraju ipak uspjela vratiti glumi, ali to nije bilo nimalo lako.

Istaknula se posljednjih tridesetak godina ulogama u popularnim serijama 'Babylon 5' i 'Izgubljeni', a povremeno je radila i s filmašima s ovih prostora. Prije nekoliko godina vratila se u Hrvatsku surađivati s riječkim Hrvatskim narodnim kazalištem jer je dobila ulogu u drami 'Kasandra'.

Te 2017. godine je dala intervju za magazin Azra, koji je prenio i Jutarnji, i bila prilično kritična prema staroj domovini.

'Tijekom svojih nedavnih boravaka u Hrvatskoj shvatila sam da je čitav prostor toliko zagađen senzacionalizmom, vulgarnošću i primitivnim nacionalističkim diskursom koji se nije promijenio od devedesetih kad sam otišla, da sam zaključila kako tu, zapravo, više nemam što tražiti. To je tužna pomisao. Ali, nažalost, istinita. A istinu treba prihvatiti. Nemamo drugog izbora', kazala je Furlan.

Mira Furlan je u posljednje vrijeme živjela u Los Angelesu gdje je radila na glumačkoj školi. O svojem životu tamo, o eri Donalda Trumpa i pandemiji, Furlan je rekla:

'Ovdje je stvar (pandemije, op.u) postala apsolutno politična. Kontrole nema, republikanci otvaraju, demokrati zatvaraju... Republikanci žele da biznis ide dalje, jedan od njih je u jednom trenutku čak izjavio da stare ljude treba žrtvovati za mlade. Otvorimo sve, pa tko preživi, ako si star, sorry', ispričala je Furlan.

Pandemija se pretvorila, ističe, u politički problem, a zemlja je potpuno podijeljena.

'A Trump? Ne zaslužuje da se o njemu uopće govori. To je greška svih nas, cijelog svijeta, što mu dajemo ono što mu treba. Ljudi se bave njegovim tvitovima, a zapravo se iza kulisa događaju mnogo gore stvari, ludilu nema kraja', kazala je Furlan.

Na pitanje koliko je sličnosti s Jugoslavijom i podijeljenošću s ovih prostora, kaže da je narativ isti te da je zemlja podijeljena na dva tabora.

'Mi smo veterani raspada. Mi znamo kako sve to izgleda, zato je meni sve to što se događa u Americi i prije virusa - deja vu. Duh je pušten iz boce kao i kod nas. Mi smo vidjeli, naš primjer nam kaže, jednom kada ga pustiš, on neće tek tako ući unutra', kazala je Furlan.

Bila je poznata kao kozmopolit i osoba koja prezire svaku vrstu podjela i nacionalizma.

“Sama riječ »crnački« meni zvuči prilično rasistički, ne mogu si pomoći. Svakom nacionalistu s ovih i drugih prostora preporučujem da napravi DNK test pa da mu (joj) bude jasno da smo svi izmiješani i da svi, na kraju, vučemo porijeklo od homo sapiensa koji se pojavio upravo u Africi. Mi na Mediteranu nosimo također i neandertalske gene. Tu je »manjinu« zbrisala s planeta jača i, izgleda, agresivnija, homosapienska »većina«, kao što je to običaj tokom naše ljudske nasilne povijesti. Naša boja kože je rezultat prilagodbe na klimatske uvjete na koje su naši predci nailazili u svojim migracijama. To je sve. Apsolutno je nevjerojatno da je upravo takva trivijalna stvar kao što je boja kože upotrebljavana stoljećima za ugnjetavanje, porobljavanje i eliminiranje čitavih grupa populacije. To je apsolutno porazna činjenica za ljudski rod. Da citiram svog omiljenog američkog pisca i »javnog intelektualca« Ta Nehisi Coatesa, sam pojam »rase« (a, ja ću još dodati, i »etniciteta«) je proizvod rasizma”, rekla je za Novi list.

Mira Furlan također je zaključila kako ljudi neprestano imaju potrebu razdvajati i grupirati, a to je samo podloga za ugnjetavanje drugih, svi onih koji nisu “mi”.

“Freud je govorio o »strahu od minimalne razlike«, tako da i onaj susjed s druge strane ulice vrlo lako, u datim okolnostima, može postati »drugi« i, kao takav, imati ozbiljne posljedice po svoj život. Sve smo to doživjeli ovdje pred tridesetak godina. I još uvijek doživljavamo. O tome sam dosta naučila i na vlastitoj koži, zahvaljujući svojim plemenitim učiteljima, hrvatskim nacionalistima (oni drugi nacionalisti se nisu miješali u moj »slučaj«, što je također, na neki način, bio dio njihovog nacionalizma). Iskustvo je bilo dragocjeno i, kao što mi je savjetovala jedna glumica kad se razgovaralo o tome kako se postaviti prema poslovima na kojima je čovjek imao loše iskustvo, mogu samo reći: Hvala, mnogo sam naučila”, dodala je.

Osvrnula se i na problem seksizma u umjetnosti, koji je ovih dana postao pogotovo aktualan.

“Na ovim, ali ne samo na ovim prostorima, seksizam u svim svojim oblicima bio je zrak koji dišemo, voda koju pijemo, hrana koju jedemo. Sve, ali baš sve pore života bile su (i još uvijek jesu) duboko isprepletene seksizmom. I sam moj predratni »slučaj« je dio toga. Devedesetih godina su upravo žene bile (i ostaju) najzahvalnije mete novoprobuđenih patriota. Možda zato jer iza njih nitko, ali baš nitko nije stajao, niti stoji. Nikakve partije, nikakvo zaleđe. Žene su bile najlakše mete. I uvijek se, u tim napadima, upotrebljavalo isto oružje: proglasiti ženu »lakom« (tu ne mogu ne spomenuti nezaboravni naslov Globusovog trodijelnog feljtona iz devedesetih »Teški život lake žene«), ludom, nemogućom. Uostalom, upravo o tome govori moj tekst u ovoj predstavi”, rekla je Mira Furlan za Novi list.

Kazalište, film...

Evo što Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža kaže o velikoj glumici:

- Furlan, Mira, hrvatska glumica (Zagreb, 7. IX. 1955). Diplomirala 1978. glumu na Akademiji dramske umjetnosti. Iste je godine postala članicom HNK-a u Zagrebu, gdje je ostvarila više zapaženih uloga (Petrunjela u Dundu Maroju), za koje je višestruko nagrađivana.

Nastupa i na televiziji; na filmu je počela nastupati 1982. u Kiklopu A. Vrdoljaka, a ubrzo je postala jednom od vodećih hrvatskih glumica. Uz kazališne i televizijske uloge, prosječno nastupa u 3 do 4 filma godišnje.

Značajnije uloge ostvarila je u filmovima U raljama života (R. Grlić, 1984), Otac na službenom putu (E. Kusturica, 1985), Za sreću je potrebno troje (R. Grlić, 1985), te u televizijskim dramama i serijama (Putovanje u Vučjak, 1986., Tuđinac, 1990. E. Galića).

Od kraja 1980-ih pretežno u Beogradu, 1991. odlazi u SAD, gdje nastupa u kazalištu (The Hudson Guild Theatre, Los Angeles), a od 1996. i na televiziji (TV film My Antonia, TV serija Babylon 5). Bila je članica The Actors Studia.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

06. ožujak 2021 08:17